U narodu se često govori kako vrijeme liječi sve rane i donosi zaborav. No ja se ne mogu pohvaliti s tim. Godinama sam potpuno nedužna nosila epitet „crne ovce“ u obitelji. Istovremeno, jedino ja znam što sam sve proživjela u
– Mama, možeš li još negdje ugurati Brundu? Umalo da ga nisam zaboravila a znaš da ne mogu zaspati bez njega – obratila mi se moja devetogodišnja kći Mirna s plišanim medvjedićem u rukama tog popodneva dok sam se svim
– Vlatka, donesi mi čisti ručnik! – proderao se moj suprug Darko tog jutra iz kupaonice. Premda sam u tom trenutku pripremala njegov omiljeni doručak, omlet sa šunkom, žurno sam isključila plin i dok je u meni sve kuhalo od
– Ma nije moguće. Naprosto ne mogu povjerovati u to da tvoj Mladen ima ljubavnicu – moja sestra Nikolina u nevjerici je zavrtjela glavom. – Znaš kako se kaže, ako laže koza ne laže rog – tronuto sam joj odgovorila.
– Vlatka, možeš li mi donijeti čisti ručnik?! – proderao se moj suprug iz kupaonice tog jutra dok sam uz šalicu kave pred sobom bezvoljno prelistavala novine. Više od članaka u novinama zanimalo me ono što bi moglo stajati u
– Brzo, što čekaš?! Otvaraj, repriza serije samo što nije počela! – odahnula sam kada sam u večernjim satima kroz zvučnik interfona začula uzbuđeni glas svoje prijateljice Mirne. – Oh, Bože, uplašila si me. Mislila sam da je provalnik –
Dok sam u ranim jutarnjim satima stajala na vratima restorana i zajedno sa suprugom Mladenom ispraćala goste s našeg vjenčanja osmijeh mi nije silazio s lica. Bez lažne skromnosti mogu reći kako je ovo bio najljepši dan u mom životu.
Na pragu sam dvadesete a još nikada nisam imala ozbiljnu vezu. Što to ne valja sa mnom? – pitala bih se često promatrajući u zrcalu svoje krupne zelene oči i neukrotive tamne kovrče. Nisam baš izgledala poput top modela, no
– Sigurna si da to želiš? Mislim, ne bih željela da naše prijateljstvo shvatiš kao nekakvu obvezu po tom pitanju… Dejan je takav kakav jest… a mi… želim reći, tko nam je kriv što smo poput zadnjih glupača tako olako
Dok sam tog hladnog prosinačkog jutra, samo par dana prije Božića u malom frankfurtskom stanu koji mi je već gotovo puno desetljeće bio drugi dom pakirala kofere, osjećala sam neizmjernu sreću. Napokon je sve završilo! Vraćam se kući! Ostatak života
– Što kažeš na ovu kombinaciju? Ili mi je prethodna ipak bolje pristajala? – upitao je moj najbolji prijatelj Lovro paradirajući pred mojim očima već čitavu vječnost u svojoj najnovijoj odjeći. – Lovro, već sam ti rekla kako ti i
– Zaboga, Ružice, sigurna si da je ova haljina pravi izbor za tebe? – upitao je moj dugogodišnji prijatelj Frane dok sam u pripijenoj crvenoj haljini paradirala pred zrcalom. Bilo je ovo prvi put da mi je ovako otvoreno prigovorio
– Jasnice, molim te prestani već jednom petljati po tim oglasima za posao i dođi popiti kavu, ohladit će ti se – iz višesatnog prelistavanja novina napokon me uspio trgnuti bakin glas. – Dolazim – promrmljala sam više za sebe
Stajala sam u nepreglednom redu na kino blagajni i premda su me već boljele noge, čvrsto sam stisnula zube. Proklete potpetice! – tiho sam opsovala u sebi jedva čekajući trenutak kad ću se napokon moći spustiti na sjedalo. Premijeru filma
Dakle, ja sam Sanja Petričević, rođena sam 1.6.1977. godine u Požegi. U slobodno vrijeme pišem priče koje su odraz istinitih ljudskih sudbina. Svoje uratke već nekoliko godina objavljujem u revijalnim izdanjima (časopis Moja tajna i Moja sudbina) čija sam honorarna suradnica.