Ludo sam se zaljubila u oženjenog kolegu

Zaboga, Lana, zar još nisi spremna? Već sam ti rekla da je haljina koju si nedavno kupila savršen izbor za večeras! Koliko te dugo još trebam čekati? Oh, Bože, izludjet ćeš me! – začula sam tobože ljutit glas svoje prijateljice Maje pred vratima sobe u kojoj sam već poprilično dugo isprobavala haljine nastojeći pronaći onu pravu.

Nisam mogla odoljeti a da se u sebi ne nasmijem. Da, takva je bila moja Maja. Uvijek u pokretu, nestrpljiva, znatiželjna i nadasve glasna, no jednako tako topla i srdačna kad je to bilo potrebno. Već bezbroj puta dosad uvjerila sam se u moć Majine terapije kada je u dugim razgovorima iz mene izvlačila pojedinosti o onome što me znalo tištati.

Ja sam pak bila posve druga priča. Ili sam barem mislila tako. Tiha, samozatajna, ukratko prava sanjalica.  Život sam promatrala kroz ružičaste naočale. Bolesno sam vjerovala svojoj intuiciji koja me, priznala ja to ili ne, znala navesti na pogrešan put. Posebice u ljubavi. Bila sam nepopravljivo romantična i u svemu i svačemu vidjela ljubav.

Nisam mogla ne prisjetiti se kako me, ne tako davno, moja sklonost sanjarenju odvela na sam rub zdravog razuma. U vihoru nečega za što sam bila sigurna da je ljubav izgubila sam dostojanstvo i samopoštovanje. No, ovoga trenutka nisam željela razbijati glavu nečim što se ionako nije dalo promijeniti. Sve što se dogodilo sada je pripadalo prošlosti.

– Ah, prestani s tim! – odmahnuvši rukom zapovjedila sam sama sebi odlučna u namjeri da mi ništa ne pokvari ovu večer koju sam planirala provesti u restoranu s Majom i nekolicinom prijatelja. Društvo i večera, ali i Ivan koji je u posljednje vrijeme sve češće bio u mojim mislima, bili su siguran znak da se uspješno oporavljam.

Bacila sam posljednji pogled u zrcalo i moram priznati da sam bila zadovoljna onim što sam vidjela. Haljina koju sam kupila doista mi je savršeno pristajala.

– No, hoćeš li napokon? – Maja je ponovo upitala.

– Stižem! Samo da još popravim šminku – našalila sam se otvorivši vrata taman kako bih uspjela ugledati Majin preneražen izraz lica.

– Naravno, samo se šalim – dodala sam uz gromoglasan smijeh.

– Ti…ti…, vještice, doista ćeš me u grob otjerati – mucala je očito ne nalazeći prave riječi. – Usput, izvrsno izgledaš. Sigurna sam da ćeš večeras Ivana oboriti s nogu. On je super dečko, baš onakav kakvog zaslužuješ – veselo je dodala.

– Hej, samo malo, nikoga ne planiram oboriti s nogu. Ivan će mi ipak više koristiti ostane li na njima – nastavila sam se šaliti.

– Znaš, Lana, možda nije pravo vrijeme, no moram ti reći da sam sretna što si ponovo ona stara. Robert ionako nije bio tvoj tip. Iskreno, još mi nije jasno što si zapravo vidjela u njemu. Oprosti, ovo doista nisam trebala reći. Ja i moj jezik! – prekorila je samu sebe.

– Hvala ti, Majo, no ne zaboravi kako si mi i ti pomogla da to napokon shvatim. Bila si mi potpora onda kada mi je to bilo najpotrebnije i doista ne znam što bih bez tebe – iskreno sam rekla. – A sada, ne namjeravamo li zakasniti, idemo! Zacijelo svi čekaju samo nas!

Nisam se prevarila. Kada smo pola sata kasnije doslovce utrčale u restoran, naše je društvo bilo na okupu. Ugledavši nas, naš prijatelj Luka zadivljeno je zazviždao.

– Kakvi komadi! Slažeš li se, Ivane? – našalio se. Ivan je kao pravi kavalir skočio na noge i pridržao mi stolicu.

– Mlada damo, ako smijem primijetiti, večeras ste uistinu prekrasni – rekao je uz naklon, nakon čega je cijelo društvo iznova prasnulo u smijeh. Nisam mogla odoljeti, a da se i ja ne nasmijem. No, morala sam priznati da mi je Ivanovo laskanje godilo. Pomagalo mi je da vratim izgubljeno samopoštovanje, za koje sam, ne tako davno, i zaboravila da postoji.

Večer je protjecala u ugodnoj atmosferi. Društvo je bilo veselo, a hrana izvrsna, tako da sam doista uživala u svakom trenutku sve dok me odjednom Maja nije podbola u rebra.

– Ne gledaj u njihovom smjeru! Samo mirno. Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo – promumljala je, premda ja nisam imala pojma o čemu zapravo govori.

Kada sam napokon shvatila, više nije bilo vremena za uzmak. Pogled mi se susreo s prodornim smeđim očima koje su zauvijek obilježile jedno razdoblje mog života. Baš kad sam pomislila kako je prošlost napokon iza mene, sve mi se vratilo poput bumeranga. Premda sam znala da će dan našeg ponovnog susreta jednom ipak morati doći, sada kada se to napokon dogodilo, nisam bila spremna na to. Iako je prošlo gotovo godinu dana od posljednjeg susreta s Robertom, osjetila sam kako me istodobno preplavljuje strah, nelagoda, ali i sram zbog svega što se dogodilo.

Učinilo mi se da se i Robert, koji je sa suprugom ulazio u restoran, ponešto lecnuo. No, jesam li mu to uopće mogla zamjeriti? Prošavši pokraj našeg stola pristojno je kimnuo u znak pozdrava, što me s obzirom na okolnosti prilično iznenadilo.

– Lana, jesi li dobro? Blijeda si poput duha! Dođi, popij čašu vode – zabrinuto je rekla Maja. – Vjeruj mi, sve je u redu. Pokušaj se opustiti. Smatraj da je ovo prst sudbine, nešto što se moralo dogoditi i što će ti pomoći da se lakše suočiš sa samom sobom. – uzaludno me i dalje pokušavala umiriti.

Društvo za stolom napokon je shvatilo da se nešto događa te je svoju pozornost usmjerilo na nas. To mi je sada najmanje trebalo jer nisam željela da itko opazi moju nelagodu. S obzirom na raspoloženje koje je u meni pobudio Robertov dolazak, najradije bih se zavukla u mišju rupu i zauvijek ostala ondje.

– Oh, zaboravila sam da sutra rano ustajem. Već je kasno, trebala bih doma – iznenadio me vlastiti glas dok me društvo u čudu promatralo.

– Što? Ta nema još ni deset sati, a tako sam se veselio večerašnjem druženju s tobom. Molim te, ostani još malo, rado bih te otpratio doma – začula sam razočaran Ivanov glas.

– Oprosti, no doista ne mogu! Možda drugi put – dobacila sam grabeći torbicu. Na samom izlazu osjetila sam Majinu ruku na nadlaktici.

– Dobro, da čujem, što to izvodiš? – uzrujano je upitala.

– Ništa, samo se moram vratiti doma – promucala sam oslobodivši se njezina stiska.

– A zašto mi se onda čini da upravo pokušavaš pobjeći? Samo da znaš, Lana, nimalo se ne ponosim tobom. Zar ćeš uistinu Robertu priuštiti zadovoljstvo i biti veća kukavica od njega? – odlučno je rekla.

Osjetila sam da mi suze zamagljuju pogled. Istina je boljela, no znala sam da je Maja u pravu. Čini se kako je ipak došlo vrijeme da se suočim s prošlošću. Doista nije imalo smisla bježati.

Brzo sam obrisala suze i s Majom se vratila za stol. Bacila sam letimičan pogled prema Robertovu stolu i uvjerila se da je prilično udubljen u razgovor sa suprugom. Nije obraćao ni najmanju pozornost na mene. Bože, čovjek se normalno ponaša, pa zašto onda i ja ne bih mogla tako. Bilo pa prošlo. Tko zna i sjeća li se više ičega – razmišljala sam osjetivši kako se polako počinjem opuštati.

Kada sam te noći legla u postelju, san mi nikako nije dolazio na oči. Sjećanja i slike iz prošlosti nisu mi davali mira. Znala sam da je večerašnji susret s Robertom glavni razlog za to. Nikad neću shvatiti što me toliko privuklo na tom muškarcu da sam doslovce izgubila razum. Istina, Robert je bio zgodan, ali ne u onom klasičnom smislu. Zapravo, kad bolje promislim, ono što me najviše privuklo na njemu bile su njegove tople oči i dječački šarm. Bio je nevjerojatno sladak, istodobno sramežljiv i hrabar, nježan i grub. Bila je to kombinacija koja me doslovce oborila s nogu.

Nikad neću zaboraviti dan kada sam upoznala Roberta. Jurila sam hodnikom tvrtke u kojoj radim balansirajući s hrpom spisa u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci. Premda vrijeme za stanku još nije bilo isteklo, bila sam napeta i razdražljiva. Osjećala sam da mi se želudac grči već pri pomisli na sastanak koji je trebao uslijediti, a na kojem je trebao biti izabran novi voditelj odjela. Gospodin Marko, koju je tu funkciju obavljao ranije, spremao se u mirovinu. Unatoč iznimnom zalaganju i trudu uloženom u poslovanje tvrtke, prilike za napredovanje ovdje doista nisu bile česte. Premda je bilo još potencijalnih kandidata, nekako sam bila uvjerena da ću upravo ja postati nova voditeljica odjela.

Zadubljena u vlastite misli, nisam ni opazila da mi netko dolazi u susret sve dok nije bilo prekasno. Kava iz koje se pušilo, a koju sam do maločas držala u ruci, sada je letjela posvuda.

– Oprostite, stvarno sam nespretan! Doista mi je žao. U žurbi sam, no jasno mi je da to nije nikakvo opravdanje. Koliko vidim, kava je vruća i mogao sam vas opeći – začula sam zabrinut muški glas. – Košulja vam je posve uništena. Mislim da bi vam rupčić mogao pomoći, ali nisam siguran imam li ga uopće. Usput, ja sam Robert i novi sam ovdje. Naravno, ako vas to uopće zanima nakon ove katastrofe – petljao je prekopavajući po džepu.

Podigla sam pogled i susrela najljepše oči koje sam ikad vidjela. Premda bih se obzirom na okolnosti trebala ljutiti, nisam mogla odoljeti a da se ne nasmijem.

– Sve je u redu, ne morate se brinuti. Što se tiče košulje, u uredu imam rezervnu koja služi upravo za ovakve situacije – našalila sam se i okrenula se.

– Mogu li saznati vaše ime. Mislim, kako bih vam donio novu kavu. Barem vam toliko dugujem – povikao je za mnom no nisam se osvrtala. Prestravljeno sam pogledala na sat ustanovivši da su do početka sastanka ostale još samo dvije minute.

Upravo kako sam i predvidjela, moje slutnje po pitanju unapređenja pokazale su se točnima. Bila sam jako sretna i ponosna dok su čestitke mojih kolega pljuštale sa svih strana. Znala sam da će od sada pritisak na poslu biti još veći, a radno vrijeme neumoljivo, no oduvijek sam bila radoholičar i to mi niej smetalo.

Kada se napokon sve završilo, napustila sam dvoranu za sastanke i krenula u ured po svoje stvari.

– Samo malo, ima i onih koji vam još nisu čestitali. Nadao sam se kako biste mi sada mogli dopustiti da vas počastim kavom. Premda, moram priznati, ni protiv večere u tako ugodnom društvu ne bih imao ništa protiv. Lana, zar ne? – trgnula sam se začuvši Robertov glas iza svojih leđa.

Široko se smiješeći pružao mi je ruku. Ne samo da je imao neodoljive oči nego mu je i osmijeh bio takav.

– Hvala, nakon ovoliko uzbuđenja mislim da će mi doista prijati šalica kave – dodala sam prihvativši njegovu ruku. Već i na sam dodir osjetila sam kako me oblijeva rumenilo. – Osim toga, odakle znate moje ime?

– Netko ga je maločas spomenuo, a ja uvijek pamtim ono što me zanima – znakovito je rekao, a ja sam osjetila kako ponovo crvenim.

Kava u obližnjem kafiću protekla je u vrlo ugodnoj atmosferi. Zadubljeni u razgovor oboje smo zaboravili na vrijeme. Robert je bio duhovit i zabavan muškarac. Unatoč otvorenosti, opazila sam da je pri razgovoru o određenim temama ponešto sramežljiv, a to mi je bilo jako slatko. Svjesno ili nesvjesno, iz trenutka u trenutak sve je više osvajao moje simpatije. Još kada sam saznala da će kao pripravnik većinu radnog vremena provoditi na našem odjelu, točnije u mom uredu, mojoj sreći nije bilo kraja.

– Dakle, nova ljubav je na pomolu? Ili barem ljubavna veza – upitala me Tina, glavna uredska tračerica, ali i djevojka s kojom sam dijelila ured, čim sam sljedećeg jutra kročila u njega. Premda mi nikad nije bila pretjerano simpatična jer je prečesto gurala nos tamo gdje mu nije bilo mjesto, nas smo dvije oduvijek imale korektan odnos.

– Dobro jutro i tebi – hladno sam rekla. – I da znaš, nemam pojma o čemu govoriš. Čeka me hrpa posla i bit će najbolje ako se odmah bacim na njega.

– Samo se ti izmotavaj. Cijela tvrtka zna da si jučer bila na kavi s onim novim tipom, kako se ono zove? – tobože se zamislila. – Ah, da, Robert, zar ne? Da vidimo, mlad, zgodan, perspektivan…. – nabrajala je.

– Da, razgovarali smo o poslu i tu ne vidim nikakav problem. Osim toga, nisam ti dužna polagati račune – sarkastično sam odbrusila. Nisam morala puno razmišljati da bih shvatila od koga je cijela tvrtka saznala za taj događaj.

– Dobro, ne moraš se odmah ljutiti na mene. Tip je zgodan, što jest, jest. Jedino se nadam da ti u žaru poslovnog razgovora nije zaboravio reći i da je oženjen – zlobno je dodala nacerivši se.

Premda me ova informacija ponešto zatekla, nisam to željela pokazati pred Majom. Znala sam da bi ona to jedva dočekala. Uistinu, Robert jučer ni jednom jedinom riječju nije spomenuo svoj bračni status, no je li uopće i morao? Ta nismo radili ništa zabranjeno. Pili smo kavu i razgovarali. Tko zna govori li ova alapača uopće istinu? – razmišljala sam.

Kako je vrijeme odmicalo, Robert i ja sve smo više vremena provodili zajedno. Bilo je trenutaka kada je to od nas zahtijevao posao, no moram priznati da smo i privatno postajali sve prisniji. Ili se to meni samo činilo. Sve češće smo znali ostajati i nakon radnog vremena kako bismo dovršili ovo ili ono, no mislim da smo oboje bili svjesni kako je posao samo izlika da još malo ostanemo zajedno.

Ipak, ono što sam nedavno saznala od Maje nakon nekog vremena pokazalo se točnim. Jednog ponedjeljka, upravo pred sam kraj radnog vremena, Robert me ležerno zamolio za uslugu.

– Lana, bio bih ti jako zahvalan kad bi mi nakon posla pomogla pronaći poklon za moju suprugu. Naime, danas joj je rođendan, a ne znam što bih joj kupio. Naravno, samo pod uvjetom da nisi preumorna za bauljanje po trgovačkom centru – pokušao se našaliti zamijetivši moj zatečeni izraz lica. Zašto mi ranije nije spomenuo da je oženjen? I zašto je uopće jedini muškarac koji mi se u posljednje vrijeme istinski sviđao morao biti oženjen? Baš nemam sreće – kukala sam u sebi dok me Robert netremice promatrao iščekujući odgovor.

– Ne, ovaj da, naravno, bit će mi drago. Samo nikad nisi spomenuo da si oženjen. Malo sam iznenađena – petljala sam.

– Mislio sam da to znaš. Da, Stela i ja smo u braku već osam godina. Na žalost, još nemamo djece. Premda to želimo više od ičega, nemamo sreće. Stela ima problema sa začećem – snuždeno je dodao. U tom se trenutku činio tako ranjivim da sam ga poželjela zagrliti. Ne sjećam se kako, no odjednom su se moje ruke našle oko njegova vrata.

– Žao mi je zbog toga, doista, nemoj gubiti nadu. Uvijek sam vjerovala da ono što čovjek istinski želi na kraju i dobije…. – nisam uspjela dovršiti misao kad sam osjetila Robertov topli dah, a potom i usne na svom vratu. Nisam se pokušavala oduprijeti. Već predugo je bio predmetom moje žudnje i sada sam osjećala kako gubim tlo pod nogama. Više nisam bila u stanju razmišljati o tome da je zauzet. Robert me istinski privlačio i jedino što sam mogla bilo je prepustiti se njegovim poljupcima.

– Predivna si, Lana, znaš li to? Izluđuješ me! Želim te sada i ovdje. Sve drugo može pričekati. Ne brini se za zaštitu, već sam je nabavio… zaneseno je mrmljao.

Premda je alarm u mojoj glavi zazvonio na uzbunu odlučila sam ga ignorirati. Ipak sam nekako uspjela vratiti kontrolu i iskobeljati mu se iz zagrljaja.

– Molim te, Roberte, uozbilji se, mogao bi tko  naići. Osim toga, ne želim da to bude u uredu, na brzinu – promuklo sam rekla.

– Ah da, a kako si ti to onda, molim lijepo, zamislila? Ne moram te valjda prije odvesti na romantičnu večeru?! Lana, oženjen sam, razumiješ što to znači, ali ti me jako privlačiš i ne mogu protiv toga. Reci što hoćeš, no ovo je izvrsna prilika. Tko zna kad ćemo ponovo imati sreću i ostati sami – rekao je pomalo ljutito. Opazila sam da je još uvijek jako uzbuđen.

– Bit će najpametnije ako oboje pođemo doma – odlučno sam rekla hvatajući torbu. Učinilo mi se da je Robert prilično uvrijeđen zbog ovakvog razvoja događaja, no ustrajala sam u svojoj odluci.

– Vidimo se sutra. I, da, ne brini se za dar, već ću se nekako snaći i sam – rekao je okrenuvši se na odlasku.

Kad su se za njim zatvorila vrata, s užasom sam ustanovila da mi se oči pune suzama. – Što je to sa mnom? Zašto sam odjednom postala tako sentimentalna? Robert mi nije davao lažne nade, nije mi lagao niti obećavao kule i gradove. Želio je sa mnom voditi ljubav i to mi je jasno dao do znanja. Moram priznati da sam i ja to željela svim srcem. Ipak, nisam si mogla objasniti zašto sam se sada, kada sam napokon bila na domak cilja, odjednom osjećala tako loše.

Sljedećih dana Robert je prema meni bio dalek i hladan. Pokušavala sam ga udobrovoljiti i na sve načine uspostaviti onu prisnost koju smo nekad dijelili. Iz nekog su razloga svi moji napori padali u vodu. Kao nekim čudom, što se više udaljavao od mene, postajao mi je sve zanimljiviji i privlačniji. Koristila sam svaki trenutak kako bih bila u njegovoj blizini. No, uzalud. Robert nije pokazivao gotovo nikakvu zainteresiranost za mene. Što se više udaljavao, moja je strast jačala. Unatoč svemu i dalje me nije napuštala nada da ćemo kad-tad biti zajedno, i to upravo na onaj način koji sam priželjkivala. Zanosila sam se mislima o zajedničkoj večeri uz svijeće, vatri koja pucketa u kaminu i postelji od satena koja čeka samo nas dvoje.

Nikad neću zaboraviti dan kada je Robert otišao na godišnji odmor. Ja sam pak svoj zbog zaostalih poslova bila prisiljena odgoditi. Prvi put u životu nisam znala što mi je teže padalo, njegov ili moj vlastiti godišnji odmor kada napokon dođe. Nisam mogla ni zamisliti da Roberta neću vidjeti punih petnaest dana. Poput zombija sam tumarala uredom. Svaka, pa i najmanja sitnica u njemu podsjećala me na njega. Nikako se nisam uspijevala koncentrirati na posao jer se sve u mojoj glavi vrtjelo oko Roberta. Zamišljala sam kako upravo ovog trenutka negdje na plaži ljubi Stelu, a svaka mi se, pa i najmanja pomisao na to zabijala u srce poput bodeža. Iz dna duše mrzila sam ženu koju uopće nisam poznavala i o kojoj nisam znala gotovo ništa. Znala sam da ne razmišljam ispravno, no strast u meni bila je jača od svega. Morala sam sama sebi priznati da sam ludo zaljubljena u oženjenog čovjeka. Tako sam silno željela čuti bilo kakav glas o tome gdje je, kako se provodi, te više od ičega, kada se vraća. Unatoč tome, glas od njega nije dolazio. Robert očito nije smatrao potrebnim javiti se.

Možda će zvučati smiješno, no tih sam dana u duši doista proživljavala pravi pakao. Kad bih ga barem nakratko mogla čuti, razmišljala sam, sve bi bilo puno lakše. Zacijelo je na nekom otoku gdje neprekidno puše bura pa je signal loš. U protivnom bi mi se zacijelo već javio – zanosila sam se. Znao je broj uredskog telefona, a na odlasku sam mu još za svaki slučaj u ruke tutnula i broj svog mobitela. Nisam nalazila drugog razloga što se ne javlja.

Nekako sam uspjela preživjeti tih nekoliko dana bez Roberta. Kada se jednog jutra nasmijan i preplanuo napokon pojavio u uredu, nisam mogla suspregnuti radost što ga ponovo vidim.

– Izvrsno izgledaš! Zacijelo si se dobro odmorio. Nadam se da sam ti barem malo nedostajala? – s nadom sam upitala.

– Da, hvala na pitanju, uistinu sam napunio baterije i sada sam spreman za nove radne pobjede. Poreč je predivan grad. Stela i ja ga što prije želimo ponovo posjetiti – oduševljeno je brbljao namjerno previdjevši moje posljednje pitanje.

Stela i ti? A ja? Što sam ti ja kada ti ni jednom nije palo na pamet da me nazoveš, poželjela sam kriknuti.

– Drago mi je zbog toga. A sada, ako si spreman, idemo na posao – bilo je jedino što sam uspjela procijediti. Tako sam silno ponovo željela osjetiti dodir njegovih usana. Očito sam već predugo živjela u snovima koji nisu imali veze sa stvarnošću. Ipak sam nastavila vjerovati kako Robert samo čeka priliku da ponovo ostanemo sami. Bila sam uvjerena kako i on, baš poput mene, to želi istim žarom.

Kada mi se Robert ni nakon nekoliko dana nije pokušao približiti, obuzela me malodušnost. Premda je njegov požudan pogled i dalje često počivao na meni, sve je završavalo samo na tome. Opravdavala sam to njegovom stidljivošću, ali i oprezom. Moja čežnja za njegovim dodirima postala je tolika da više nisam mogla suvislo razmišljati. U ured sam, neprilično sebi, počela dolaziti sve izazovnije odjevena ne bih li ga potakla da mi se približi. Naravno, to nije moglo proći neopaženo.

– Kakav dekolte! Blago tebi, Lana, uistinu imaš što pokazati. Dobra trojka ili čak četvorka? – podbola me Tina jednog jutra dok smo stajale pokraj aparata za kavu.

Bila sam neispavana i loše raspoložena. Probdjela sam gotovo cijelu noć maštajući o Robertu, koji se nije pojavio na poslu uz izliku da je prehlađen.

– Glupa gusko! Radije gledaj svoja posla – proderala sam se, što me i samu zateklo. Obično sam u konverzaciji s ljudima bila tiha i ljubazna. Ovo mi doista nije bilo nimalo slično. Tinin zaprepašten izraz lica govorio je sve. Duboko sam udahnula kako bi joj se ispričala, no bilo je prekasno. Na moje čuđenje u Tininim su očima zablistale suze.

– Ne ljuti se, samo sam se šalila. Iz aviona se vidi da u posljednje vrijeme imaš problema. Poput budale trčiš za čovjekom koji te ni najmanje ne šljivi. Nije mi jasno kako ne vidiš da ti se zbog toga svi smiju iza leđa. Znaš što, žalim te! – rekla je okrenuvši mi leđa.

Moram priznati da su me Tinine riječi zabrinule. Ipak, više od ičega brinulo me kako ću preživjeti dan bez Roberta i, vjerovala sam, njegovih znakovitih pogleda. Ni sama ne znam zbog čega, no bila sam uvjerena kako i on, baš kao i ja, ovoga trenutka razmišlja jedino o meni. Odjednom mi je na um pala gotovo bizarna ideja. Riskirajući jezikovu juhu zbog nedoličnog ponašanja prema kolegici, visoko uzdignute glave krenula sam u šefov ured. Šef je čitao neke papire pred sobom usput žvačući sendvič.

– Dobar dan, Lana. Izvolite, kako vam mogu pomoći? – prenuo se tek kad sam se nakašljala.

– Oprostite na smetnji, no trebala bih nekako stupiti u kontakt s Robertom. Jutros nije došao na posao, a ne mogu pronaći spise koje sam jučer ostavila na njegovu stolu. Na žalost, potrebni su mi da bih mogla nastaviti s poslom. Znam da vam je ostavio svoj broj za slučaj nužde pa sam pomislila….

– Ah, da, Robert. Jutros me obavijestio da ima povišenu temperaturu i da neće doći na posao. Nadam se da nije ništa ozbiljno. Izuzetno vrijedan mladić, ne mislite li tako? Molim vas, pričekajte sekundu. Mislim da bi trebao biti ovdje negdje – nizao je hvalospjeve prekapajući po ladici svog stola.

Nakratko sam protrnula strahujući da šef u hrpi koja je prijetila da se raspe iz ladice neće uspjeti pronaći ono što traži. Ovo mi je bila posljednja nada. Ako ga nisam mogla vidjeti, morala sam mu barem čuti glas.

– Imam ga! – pobjedonosno je povikao podižući u zrak ceduljicu s brojem. Ljubazno zahvalivši šefu, vratila sam se sretna u ured. Odmah sam dohvatila telefon i drhtavim rukama pozvala njegov broj dok mi je srce udaralo kao ludo. Moje je razočarenje bilo golemo kada sam shvatila da mu je mobitel isključen.

Mračne misli uzrokovane neuspjehom nisu mi davale mira. Nekako sam uspjela dočekati kraj radnog vremena, no znala sam da tu nije i kraj mojoj agoniji. Trebalo je još preživjeti ostatak dana u kojemu Roberta nisam mogla ni vidjeti ni čuti. Baš poput djeteta, tješila sam se kako će mu već sutra biti bolje te da će se vratiti na posao. Trebalo je samo pronaći način kako ubiti vrijeme do tada.

Vrativši se doma, bezvoljno sam se zavalila u naslonjač. Istog trena pred očima mi je zatitrao poznati lik te sam se prepustila sanjarenju. Inače, u posljednje mi je vrijeme maštanje o Robertu postao glavni način opuštanja. A tada se ponovo rodila bolesna ideja u mojoj glavi. Glupa guska, kako se ranije nisam dosjetila, prekorila sam se kopajući po ladici u potrazi za telefonskim imenikom. Ondje sam lako našla ono što me zanimalo.

Ako mu je isključen mobitel, nije i fiksni telefon. A ako je bolestan, tada ne može biti nigdje drugdje nego doma, u krevetu – razmišljala sam okrećući broj. Zazvonilo je nekoliko puta prije nego što se napokon javio.

– Halo, jesam li dobila Roberta? – upitala sam drhtavim glasom.

– Daaaa, a tko je tamo? Lana, jesi li to ti? U čemu je problem? – upitao je promuklim glasom.

– Sve je u redu, samo me zanimalo je li ti bolje, i naravno, kada se planiraš vratiti na posao – uspjela sam promucati.

– Ne mogu vjerovati! Ti doista nisi normalna! Samo zbog toga si me nazvala doma? Što misliš, što bi se dogodilo da se ovoga trena nisam javio ja nego moja supruga? Shvaćaš li u kojim bih problemima bio? – zaurlao je.

– Oprosti, stvarno ti nisam htjela stvarati probleme. Samo, nedostaješ mi i morala sam te čuti -promucala sam osjetivši suze u očima.

– Sada je stvarno dosta, Lana! Užasno si me razočarala, da znaš! Mislio sam da si žena suvremenih svjetonazora, no očito sam se prevario u tebi. Kao da već ne znam kako si sve izlajala prijateljici. Ti si jedna obična baba, znaš li to? Molim te, ostavi me na miru – grubo je rekao prekinuvši vezu.

U tom su trenutku sve moje nade pale u vodu. Zar je trebao reći išta više kako bih napokon shvatila da se cijelo vrijeme samo poigravao mojim osjećajima. Još nikad u životu nisam doživjela takvo poniženje. Ono što sam tako dugo priželjkivala svim srcem rasplinulo se poput mjehurića od sapunice. Suze su mi u potocima tekle niz lice, no nisam ih ni pokušavala zaustaviti. Znala sam da će one barem djelomice isprati tugu koju sam osjećala u svakoj pori svoga bića. Napokon sam shvatila da sam mjesece svog života uludo potratila na čovjeka kojem nisam ništa značila. Zanimala sam ga isključivo kao seksualni objekt i ništa više. Moj je problem bio što to u svojoj opsesivnoj zaljubljenosti nisam ranije shvatila. Robert je želio samu avanturu za jednu noć, jer očito nije imao hrabrosti za nešto više od toga. Ja sam bila ta koja je sve pogrešno shvatila i tko mi je sada kriv za to? Baba….- njegove posljednje riječi nikako mi nisu izlazile iz glave. Pa što i da jest tako? Bolje biti i baba nego obična kukavica poput njega – prkosno sam pomislila.

Znala sam kako će mi trebati vremena da prebolim Roberta, no bila sam sigurna da zaslužujem bolje i da ću jednog dana ipak uspjeti u tome.

Sljedećeg sam jutra nazvala šefa da bih dogovorila detalje svog godišnjeg odmora. Osjetila sam da mi je potrebniji nego ikada prije. Tim je veće bilo moje iznenađenje kad je šef spomenuo da Robert i ja više nećemo biti tim jer je on zatražio premještaj. Trebao je otići već sljedeći tjedan. Tko mu je kriv? – prkosno sam pomislila osjetivši kako konce života ponovo držim u svojim rukama.

Potom sam nazvala Maju. Bila sam svjesna da sam je u posljednje vrijeme prilično zapostavila. No, moja prijateljica kao da mi je čitala misli. Tek što sam uzela telefon u ruke, on je zazvonio.

– Hej, Lana, jesi li živa? Dakle, zaboravila si najbolju prijateljicu. Na sreću, ja tebe nisam. Za pet minuta dolazim k tebi. Imaš li kave? – upitala je.

Bila sam sretna što ću Maji napokon sve priznati. Premda je znala većinu toga o Robertu, jasno u ponešto izmijenjenoj verziji, nisam joj rekla baš sve. Skrivala sam od nje to da je oženjen.

– Hej, stara, što se događa? Ne izgledaš mi baš dobro – zabrinuto je zaključila čim sam joj otvorila vrata.

– Ma sve je u redu, samo sam malo umorna. Posao i to, znaš već – rekla sam crveneći. Nikad nisam znala dobro lagati.

– Nisi li već trebala biti na godišnjem odmoru? Mislim da bi ti uistinu dobro došao. Užasno si blijeda. Imaš li kakvih problema? – zasula me pitanjima.

– Zapravo, možda malih. Drago mi je da si me to pitala. Postoji nešto što ti nisam rekla, zapravo, postoji više toga što ne znaš, samo, užasno me sram pričati o tome…- započela sam iznenada briznuvši u plač.

– Hej, što bi to trebalo značiti? Smiri se, Lanice – rekla je otirući mi suze. – Sad ćemo lijepo popiti kavu, a onda ćeš mi sve ispričati. Ne može biti tako strašno. Znaš da te volim i da ću ti rado pomoći koliko god mogu – tješila me.

Kada sam dva sata kasnije svoju ispovijest privela kraju, osjetila sam veliko olakšanje. Unatoč strahu od osude, nisam joj prešutjela baš ništa.

– Ni sama više ne znam jesam li normalna. Željela sam tuđeg muškarca, zvala ga, dosađivala mu! Ta tko bi normalan to učinio? Samo bolesna i opsjednuta osoba poput mene, nije li tako? – upitala sam jecajući.

– Lanice, to nije opsjednutost. Ti si se zaljubila, ali u pogrešnog. Nadam se da i ti to napokon shvaćaš. Molim te, zaboravi ga što prije. Osoba kao ti zaslužuje samo najbolje. Osim toga, znaš kako se kaže: Tko čeka taj i dočeka! – rekla je sa smiješkom.

– Oh, da, da ne zaboravim, pozdravlja te Ivan. Jutros me preklinjao broj tvog mobitela. Nije da te nagovaram, no razmisli o tome. Pametan, zgodan, neoženjen! Tko bi mu odolio? – dodala je, na što smo obje prasnule u smijeh.