Nasrtljivi šef nije me puštao na miru

Upravo sam zaustavljala automobil na parkiralištu obližnjeg trgovačkog centra kad mi je zazvonio mobitel. Oh, Bože, tko smeta? Zar više ni kupovinu ne mogu obaviti u miru? – uzrujano sam pomislila prekopavajući po torbici. Ovo nikako nije bio moj dan. Uz sve probleme koje sam imala na poslu noćas me dodatno zabrinulo zdravlje mog sina Jurice. Imao je visoku temperaturu i gotovo cijele noći nisam sklopila ni oka. Ne mogu vjerovati. Ovo je doista vrhunac bezobrazluka! Kako se samo usuđuje nazvati me poslije svega? Može se smatrati sretnim što ga nisam prijavila za zlostavljanje, bijesno sam pomislila kada sam shvatila da poziv dolazi od mog šefa Darka.

Već i na samu pomisao o tome kako bih se danas trebala pojaviti na poslu u Darkovoj prodavaonici gdje sam radila proteklih osam mjeseci utroba mi se zgrčila od nelagode. Nakon onog što sam jučer proživjela u njegovom uredu bila sam više nego sigurna u to da ga više nikada ne želim ni vidjeti.

– Halo? – nervozno sam se javila.

– Bok, Ana, zanimalo me samo možeš li danas doći ranije na posao? Znaš, trebalo bi izložiti robu na police, pomesti skladište, ukratko, napraviti još puno toga – tobože užurbano je rekao kao da se jučer baš ništa nije dogodilo. Premda sam došla u napast da mu istog trenutka odbrusim kako trgovina u nedostatku kupaca već danima zjapi prazna, a metenje skladišta ionako ne spada u opis mog posla jer to već radi čistačica, nisam to učinila. Odjednom mi je na pamet pala puno bolja zamisao. Dovoljno me ponižavao svojim ucjenama. Možda je došlo vrijeme da mu na neki način napokon vratim milo za drago, pomislila sam. Dok je u meni ključao bijes nekoliko puta sam duboko udahnula kako bih se primirila.

– Zapravo, baš dobro što ste se javili. Htjela sam vas pitati bih li danas mogla dobiti slobodan dan. Moj sin Jurica je noćas imao visoku temperaturu i namjeravala sam ga danas odvesti liječniku – začula sam se kako govorim.

– Glupost! Što ti pada na pamet? Znaš što smo se dogovorili. Nema slobodnih dana, nema bolovanja, kraj priče! Tvoj sin je tvoj problem i uopće ne vidim zašto bi posao morao trpjeti zbog toga. Uostalom, suprug ti ionako ne radi. Može ga i on odvesti na pregled, zar ne? – podsmješljivo je upitao a ja sam osjetila kako u meni ponovo raste gnjev.

– Ne pojaviš li se danas u dvanaest na poslu neću snositi odgovornost za posljedice. Jesam li bio dovoljno jasan? – bahato je upitao. Napokon sam bila potpuno sigurna u svoju odluku. Darko je jedan najobičniji bezdušni nasilnik za kojeg su šanse da se ikada promijeni doslovce ravne nuli. Odjednom više nisam mogla dočekati da mu napokon kažem sve što ga ide.

– U redu, ako je doista tako tada pretpostavljam da nemam izbora. Dajem otkaz i želim da znate kako ste si sami krivi za to! Za pola sata idem u banku. Ne uplatite li mi dotle cjelokupan iznos plaće sa svim prekovremenim satima koje sam odradila u proteklih mjesec dana bojim se da će svi doznati kakvi ste zapravo – odrješito sam rekla.

– Siguran sam da to ipak nećeš učiniti. Od čega namjeravate živjeti, što ćete jesti? – nervozno se nasmijao no u glasu mu se jasno nazirao strah.

– Iskušajte me, ali bojim se da baš i nemate puno vremena. Odbrojavanje počinje – dodala sam prekinuvši vezu. Oh, Bože, ovo je stvarno bilo dobro. Napokon sam to učinila – nisam prestajala ponavljati u sebi dok su me prolaznici sumnjičavo promatrali. Unatoč tome što sam upravo dala otkaz osjećala sam se izvrsno. Nekako lako i poletno. Kao da mi je ogroman teret pao s duše. Jedino me još malo brinulo  kako ću to prenijeti svom suprugu Josipu budući da nije imao pojma kakvu sam torturu u posljednje vrijeme proživljavala na poslu. Već ću smisliti nešto. S poslom ili bez njega, život ide dalje – hrabro sam pomislila zaputivši se u trgovački centar kako bih kupila namirnice za današnji ručak.

Kad sam se nešto kasnije vratila doma u stanu je vladala tišina. Jurica i Denis su još uvijek spavali a Josipa nije bilo u krevetu. Pretpostavljala sam da je otišao kod susjeda koji ga je još sinoć zamolio za neku uslugu i sada sam odahnula zbog toga. Trebalo mi je malo mira kako bih još jednom dobro promislila o svemu ali i smislila najbolji način kojim ću mu reći da sam upravo dala otkaz.

Dok sam u sudoperu ispirala netom kupljeno povrće prisjetila sam se dana kada su zapravo započele moje nevolje. Josip se tog popodneva potišten vratio s posla i obzirom da su u firmi u kojoj je radio već dugo najavljivali višak radnika, čim sam ga ugledala bilo mi je jasno što je na stvari.

– Otpušten si, zar ne? – upitala sam na što je moj suprug samo kimnuo glavom.

– Tako ti je to danas. Danas imaš posao a već sutra si na cesti. Da barem ovaj automobil nisam uzeo na kredit. Morat ću čim prije potražiti drugi posao  – zabrinuto je dodao.

– Znaš što? Ne brini. Možda ja imam rješenje. Jutros je kod mene bila susjeda Jelka. Upravo se vratila iz kupnje i u prolazu je na jednoj prodavaonici vidjela izložen natpis da traže prodavačicu. Uspjela je zapisati njihov broj i pogodi što ima novo? Sutra idem na razgovor – uzbuđeno sam ispalila.

– Pa to su izvrsne vijesti! Čestitam – lice mog supruga naglo se razvedrilo. – Ako želiš, mogu otići s tobom. Mislim, kao moralna potpora – ponudio se.

– Hvala ti, dragi, ali mislim da to ipak neće biti potrebno. Uvjerena sam da će sve biti u redu. Gospodin Darko se čini kao izuzetno ljubazan i susretljiv gospodin a znaš da meni nikad nije bio problem raditi. Osim toga, imam nekog radnog iskustva u prodaji što će mi svakako koristiti. Pripazit ćeš da Denis u jutro na vrijeme ode u školu, zar ne? – molećivo sam ga pogledala.

– Možeš biti mirna. Na koncu, Denis i Jurica su i moja djeca. Naravno da ću se pobrinuti za njih dok ti budeš na poslu – obećao je a ja sam osjetila olakšanje.

Kad sam se narednog jutra u dogovoreno vrijeme pojavila u Darkovoj prodavaonici bila sam silno uzbuđena. Jedna od prodavačica uvela me u njegov ured i zamolila da pričekam nekoliko minuta uz ispriku kako bi se šef trebao pojaviti svakog trena. Nije da mi se žurilo, ali tih nekoliko minuta protegnulo se u gotovo pola sata čekanja. Dok sam se nervozno premještala s noge na nogu, vrata ureda su se napokon otvorila i na njima se pojavila sitna muška prilika za koju sam pretpostavila da je moj budući šef Darko. Mogao je imati četrdesetak godina. Na sebi je imao elegantno tamno odijelo a u ruci kožnu aktovku. Na žalost, bili su to ujedno i jedini rekviziti koji su mu davali donekle poslovan izgled jer sam već u narednoj sekundi shvatila kako mu je poslovna komunikacija očito još uvijek potpuno nepoznat pojam.

– Dobro jutro, dakle ti si cura koja me jučer zvala. Ana, ako se ne varam. Znaš, jako mi se svidio tvoj glas i, moram priznati kako je upravo to presudilo u tvoju korist – započeo je pruživši mi ruku. Moram priznati da me ovakav pristup koji je opasno graničio s očijukanjem prilično zatekao. Nikada nisam bila pretjerano sitničava ali od jednog vlasnika marketa prije bih očekivala ispriku zbog kašnjenja. – Hm, da vidimo… Moram priznati, nije loše ali ne sumnjam da ti to možeš i puno bolje – zamišljeno se počešao po bradi odmjeravajući me od glave do pete. Istog trena lice mi se zajapurilo od nelagode.  Možda sam se ipak jutros trebala malo bolje urediti. Moram dobiti ovaj posao, nesigurno sam pomislila zagladivši kosu sada već neugodno svjesna svog pomalo zastarjelog tamno plavog kostima kojeg sam imala na sebi. Izložena njegovom rendgenskom pogledu iz nekog čudnog razloga odjednom sam se osjetila nekako ranjivo.

– Slušaj mala, trenutno sam u nekoj gužvi i nemam baš puno vremena. Možeš početi već sutra. Spomenula si da već imaš nekog radnog iskustva tako da to ne bi trebao biti problem. U jutro, čim dođeš na posao javi se našoj Lovorki. Ili, još bolje, Senki, onoj zgodnoj plavuši na blagajni – pojasnio je kad sam se upitno zagledala u njega – ona će ti sve objasniti. Uvjeren sam da puno toga možeš naučiti od nje – dvosmisleno je dodao nacerivši se. – Inače, ja sam pošten čovjek. Možeš mi vjerovati. Sad moram ići. Ostale detalje oko plaće i prijave dogovorit ćemo kasnije. Nadam se da to neće biti problem – žurno je dodao bacivši pogled na svoj skupocjeni sat. – I, da, sutra možeš odjenuti nešto malo ležernije. Šteta je da se tako zgodna žena skriva iza gomile nepotrebne odjeće – dodao je a ja sam ponovo osjetila kako crvenim.

– U redu, hvala v… – pokušala sam zahvaliti ali Darko je već izlazio iz ureda.

Unatoč lošem predosjećaju koji mi nije dao mira bila sam sretna što sutra počinjem raditi i požurila sam doma kako bih tom viješću obradovala Josipa i djecu. Možda moj šef Darko i jest malo čudan ali tko to danas nije? Zacijelo je samo prezaposlen a to ne mora značiti da je i loš čovjek. Ako dam sve od sebe, sigurna sam da ćemo već pronaći zajednički jezik – tješila sam se u sebi.

Prvih nekoliko dana sve je bilo u redu. Lovorka me uputila u posao koji se uglavnom sastojao od popunjavanja polica. Provodile smo puno vremena zajedno i uskoro postale dobre prijateljice. Silno me rastužilo kad mi je priznala da je i ona u sličnoj situaciji te da ima teško bolesnog supruga za kojeg skrbi. Požalila se kako gotovo čitavu plaću troši na lijekove i tada sam shvatila koliko sam sretna što su u mojoj obitelji barem svi zdravi.

Koliko god da mi nije uvijek bilo lako, bila sam sretna što radim i ništa mi nije bilo teško. Nerijetko bih zabavljena poslom čak propustila i redovnu stanku za odmor.

– Daj, Ana, ne muči se toliko. Pusti ta kolica i dođi sa mnom popiti kavu. Šef je na poslovnom putu a danas u trgovini ionako nema previše posla. Uostalom, imaš pravo na pauzu  – dobacila mi je Lovorka jednog popodneva dok sam iz hladnjače vukla ogromna kolica napunjena voćem. Moram priznati da mi se njezina ponuda ovoga puta unatoč hrpi posla koja me još čekala učinila jako primamljivom. Već danima sam teglila teške kutije s robom iz skladišta i sada sam osjećala kako me boli svaki mišić. Osim toga bila sam jako uznemirena zbog toga što još uvijek nisam uspjela s Darkom razgovarati o plaći. Unatoč njegovom obećanju kako ćemo sve dogovoriti ovih dana, to se iz ovog ili pak onog razloga još uvijek nije dogodilo. Zapravo, kad bolje promislim od onog razgovora za posao jedva da sam ga pošteno i vidjela. Lovorkin poziv zapravo mi je došao kao dar s neba. Vjerovala sam kako mi upravo ona, ako je lijepo zamolim, može pomoći da doznam ono što me zanimalo.

– Lovorka, ne bih željela biti indiskretna, ali na neka pitanja unatoč Darkovom obećanju još uvijek nisam dobila odgovore – započela sam prethodno pročistivši grlo dok smo nešto kasnije sjedile uz kavu.

– Znaš, šef nam je zabranio davati bile kakve informacije o poslovanju – dodala je zakolutavši očima. – Ali pretpostavljam kako se to ne odnosi na tebe. Ti si sad naša, hoću reći dio tima, zar ne? Da čujem, što te muči, dušice – blagonaklono je upitala.

– Jesi li zadovoljna ovdje? Mislim, šef…. Je li dobar prema vama? – petljala sam.

– Zapravo te više zanima kolika je, i je li redovita plaća, zar ne? – upitala je na što sam nelagodno kimnula glavom.

– Pa, ukratko, što se samog Darka tiče stvari stoje ovako. Opstaneš li ovdje prvih mjesec, dva, tada zacijelo imaš velike šanse ostati. Što se pak plaće tiče, zlatni prosjek, nije nešto posebno no uglavnom je redovita – pojasnila je.

– Kako to misliš opstanem li? Naravno da hoću. Dat ću sve od sebe i radit ću koliko god bude potrebno jer mi stvarno treba posao – zbunjeno sam rekla.

– Znam da hoćeš, samo…. Znam da ti ovo ne bih trebala govoriti ali Darko koji put doista zna biti pomalo čudan. Ali pretpostavljam da to ipak ovisi o tome kako ćeš se postaviti… Valjda… Uglavnom, moj savjet ti je da budeš ljubazna i pošteno obavljaš svoj posao. A sada bi bilo najbolje da se vratimo poslu – dodala je žurno ispivši ostatak kave. Premda mi tek sada više ništa nije bilo jasno poslušno sam ustala i krenula za njom.

Nekoliko dana kasnije u skladištu sam raspakiravala netom pristiglu robu kad sam iza leđa začula Darkov glas.

– Oho, vidim da neki danas ovdje i rade! Svaka čast curo – potapšao me po ramenu. Unatoč tome što me njegova pohvala obradovala, učinilo mi se kako se njegova ruka na mom ramenu zadržala dulje nego što je to bilo primjereno. Dok je stajao i zurio u mene nisam znala što učiniti.

– Pa, hvala vam, trudim se – uspjela sam promucati nelagodno se smiješeći. Na moju veliku sreću tada je ipak spustio ruku no nastavio je prodorno zuriti u mene.

– Jesi li udana, Ana? – naglo je upitao a ja sam napokon odahnula što je razgovor krenuo u drugom smjeru.

– Jesam, moj suprug se zove Josip i imamo dva sina –  s ponosom sam dodala.

– Zanimljivo, nikada ne bih rekao. Dobro tijelo – promrmljao je odmjeravajući me. Situacija je bila toliko nelagodna da sam osjetila kako mi lice gori. Znam da sam još tad trebala pokupiti svoje stvari i pobjeći glavom bez obzira no tješila sam se kako me Darko možda samo želi bolje upoznati. Ipak radim za njega i normalno je da ga zanimaju određene pojedinosti.

– Nego, što kažeš na jednu kavu. Ako se ne varam još uvijek nismo dogovorili detalje oko plaće, zar ne? – nacerio se odmaknuvši mi pramen kose s lica. Instinktivno sam ustuknula korak unazad. Premda mi je istog trenutka u glavi zazvonio alarm trudila sam se ostati pribrana. Ionako, to prije ili kasnije moramo riješiti. Budem li nepristojna i odbijem njegovu ponudu mogao bi me i otpustiti, stresla sam se već i od same pomisli.

– U redu, doći ću čim ovo dovršim – pristojno sam odgovorila dok mi se želudac grčio od nervoze.

Nešto kasnije, dok sam u toaletu prala ruke pridružila mi se Lovorka.

– Hej, Anči, izgledaš mi prilično umorno. Bože, danas je stvarno bila prava ludnica u trgovini – dodala je žurno žvačući posljednje zalogaje svog sendviča.

– Ma sve je u redu, samo… morala bih nakratko skoknuti do šefa…

– Što? Nemoj mi reći da te pozvao na kavu? – upitala je napravivši grimasu.

– Ne… Što ti pada na pamet, samo…

– To je njegov način da… – naglo se prekinula. –  No dobro, kako god, samo, da sam na tvom mjestu  dobro bih otvorila oči i uši. A sad stvarno moram ići – brzo je dodala okrenuvši se.

Nekoliko minuta kasnije dok sam sjedila u Darkovom uredu shvatila sam da sam se bezrazložno bojala. Šef je bio prilično ljubazan. Ponudio me kavom a kada je rekao iznos plaće koju bih trebala primati za svoj rad bila sam i više nego zadovoljna.

– Vidim da se trudiš. No želim da znaš da ovaj iznos nipošto ne mora ostati fiksni. Znaš, ja sam razuman čovjek… Budem li smatrao da si toga vrijedna možda ti i povisim plaću – naglasio je dok sam ustajala.

– Hvala vam, to mi puno znači, posebice stoga jer situacija u kojoj se nalazimo od kada je muž ostao bez posla nije nimalo blistava – iskreno sam dodala vjerujući kako mi pokušava ukazati na mogućnost napredovanja u poslu.

– Eto, kao što sam već rekao… Ti razmisli, pa ćemo vidjeti – naglasio je ispraćajući me. Premda mi baš i nije bilo najjasnije o čemu bih to točno trebala razmišljati još jednom sam mu ljubazno zahvalila i revno se vratila poslu.

Nekoliko dana kasnije ponovila se scena slična onoj u skladištu. Jedino što je ovoga puta sve bilo još puno, puno neugodnije. Bližilo se vrijeme pauze i Lovorka je otišla skuhati kavu. Obećala sam kako ću joj se ubrzo pridružiti. Upravo sam u čučećem položaju ulagala i posljednju vrećicu tjestenine u policu kad sam iza leđa začula Darkov glas.

– Moram priznati da ti iz dana u dan ide sve bolje. Mmmmm…Predivno mirišeš. Novi parfem? – upitao je nadvivši se nad mene.

– Ne, ne koristim parfeme – zbunjeno sam propetljala crveneći se.

– Ali ako bih ti ja poklonio jedan, ne bi imala ništa protiv, zar ne? – upitao je. Bila sam toliko šokirana da nekoliko trenutaka nisam uspijevala progovoriti ni riječ.

– To doista neće biti potrebno. Već sam vam rekla da ne rabim parfeme – napokon sam odgovorila.

– Dobro, ali onda barem možeš sa mnom popiti kavu. U mom uredu, za pet minuta. Čekam te – procijedio je kroz zube okrenuvši se. Bila sam toliko zatečena da naprosto nisam znala što učiniti. Napokon sam počela shvaćati što se događa. Lovorkine riječi tek sad su počele dobivati pravi smisao i moram priznati da sam osjetila strah. Ne budem li igrala po njegovim pravilima zacijelo ću ubrzo dobiti otkaz. No, s druge strane, mogu li prodati svoju dušu i tijelo kako bih dobila ono što sam zaradila vlastitim trudom i radom i što mi ionako po svim pravilima pripada? Ako treba danas neću ni jesti samo da me već jednom ostavi na miru, prestrašeno sam pomislila.

– Oprostite, ali mislim da neću stići. Znate, čeka me još puno posla…

– A što je s pauzom? – upitao je.

– Već sam ju iskoristila – slagala sam vrativši se poslu.

Od tog dana Darko je koristio svaku priliku kako bi što češće bio u mojoj blizini i moram priznati da mi je to počelo sve više počelo smetati. Kada se još k tome nekoliko puta u prolazu tobože slučajno okrznuo o mene mislila sam da ću propasti u zemlju od nelagode. Čim bih ugledala Darka osjetila bih strah i postajala nervozna. Znala sam da njegovo ponašanje nije normalno ali bojala sam se bilo što reći ili učiniti. Morala sam raditi i zarađivati kako bih prehranila obitelj i nisam se usuđivala pokrenuti bilo kakvu raspravu oko njegovog neprofesionalnog ponašanja. Izbjegavat ću Darka koliko god to bude moguće a tada će valjda već shvatiti da ne namjeravam ništa petljati s njim.

Kada se to niti tri mjeseca kasnije još uvijek nije dogodilo znala sam da je vrag odnio šalu. Dapače, što sam više izbjegavala Darka on je postajao sve nasrtljiviji. Oblijetao je oko mene poput orla tako da su to ubrzo opazile i ostale kolegice.

– Jadnice. Stvarno ti nije lako. Znaš, Darko je prije tebe to isto pokušao i s nekima od nas, ali čim bi vidio da nema svrhe, puštao bi nas na miru. Čini se da si mu stvarno zapela za oko kad od tebe još uvijek ne odustaje – suosjećajno mi je prišapnula Dora, jedna od djevojaka jednog jutra u garderobi dok smo se preodijevale za posao. Dora mi je od prvog dana bila simpatična i znala sam da joj mogu vjerovati.

– Ne znam što bih ti rekla. Osjećam se tako bespomoćno. Zašto me ne može pustiti da u miru radim svoj posao? – upitala sam na rubu suza.

– Vrag bi ga znao. Valjda mu se jako sviđaš. Znaš ono, fatalna privlačnost ili što već – zamišljeno je dodala.

– Ali ne može li shvatiti da me ne zanima? Mislim, barem ne na takav način. Poštujem ga kao šefa i ništa više od toga. Treba mi ovaj posao ali ne znam koliko dugo ću još moći izdržati sve ovo – sada sam već jecala dok me Dora grlila.

– Bojim se da nema druge i da ćeš mu to prije ili kasnije ipak morati dati do znanja – rekla je spustivši pogled kad sam se šokirano zagledala u nju.

– Ako to učinim, dobit ću otkaz a to si u ovom trenutku nikako ne mogu priuštiti – slomljeno sam dodala.

– Možda, no bojim se da baš i nemaš nekog izbora, ne? – rekla je slegnuvši ramenima.

Više doista nisam znala što učiniti. Koliko god da sam željela reći Josipu što me muči nekako bih uvijek u posljednji trenutak odustala od toga. Bilo mi je teško gledati ga onako potištenog. Unatoč trudu nikako nije uspijevao pronaći posao i doista ga nisam željela zamarati još i svojim problemima. Odlučila sam stisnuti zube i situaciju na poslu trpjeti koliko god to dulje bude moguće.

Prošlo je tako još nekoliko mjeseci a tortura na poslu se nastavljala. Darko ne samo da je koristio svaku priliku da me ponizi već me ubrzo, po povratku doma počeo i slijediti. Jedne večeri smo završili s poslom kasnije no obično  i budući da sam tog dana na posao došla autobusom, pješice sam se zaputila do obližnjeg autobusnog stajališta. Vani je bilo prilično hladno. Te večeri počele su padati prve pahulje snijega i sjećam se da sam pognute glave žurila kako bih u toplini kolodvorske čekaonice pronašla spas. Nisam odmakla ni nekoliko koraka kada sam iza sebe začula sirenu nečijeg automobila.

– Hej, ljepotice, trebaš prijevoz? – smrznula sam prepoznavši Darkov glas.

– Ne hvala, moj suprug bi se trebao pojaviti svakog trenutka – slagala sam što sam mirnije mogla i nastavila hodati no on se nije dao smesti.

– Znaš, mislio sam da odemo nekamo na piće a potom te mogu odvesti doma – doviknuo je kad sam malo odmaknula.

– Hvala, ali doista ne trebam prijevoz. Josip samo što nije tu. Odmah ću provjeriti što ga je zadržalo – dodala sam vadeći mobitel dok mi je tijelo podrhtavalo od straha. Bože, molim te, samo daj da ode. Zašto me već jednom ne ostavi na miru? Nikada mu nisam dala povoda da se ovako ponaša prema meni, molila sam u sebi žurno grabeći naprijed.

– Kako hoćeš! I, da, još nešto, sutra svakako dođi na posao sat ranije. Dolazi nam roba – ljutito je doviknuo za mnom. Znala sam da je ovo bio njegov način da mi se osveti zbog odbijanja no nije me bilo briga. Nikada mi nije bilo teško raditi. Obzirom na financijsku situaciju znala sam kako će mi prekovremeni sati itekako dobro doći. Koja kuna viška neće naškoditi, pomislila sam odahnuvši kada sam shvatila da napokon okreće automobil i odlazi.

Narednog dana Darko se pravio kao da se ništa nije dogodilo. Bio je ljubazan i dobro raspoložen ali ja sam dobro znala kako je to samo gluma koja će mi se, ni krivoj ni dužnoj, kad tad obiti o glavu. Od tog dana na Darkovo inzistiranje redovito sam ostajala duže na poslu ali čak ni to mi nije teško palo. Čim bih pomislila kako će mi sukladno s time porasti i plaća osjetila bih silnu radost. No tada još uvijek nisam mogla znati da me ono najgore tek očekuje.

– Oh, nećeš vjerovati. Senka je maločas bila u banci i kaže da je sjela plaća – uzbuđeno me obavijestila Lovorka čim sam tog popodneva došla na posao.

– Hvala Bogu da je tako. Čim završim s poslom moram u banku. Znaš, jučer smo dobili opomenu jer nismo podmirili prošlomjesečnu ratu kredita. Da i ne spominjem kako se bliže blagdani a smočnica mi je gotovo prazna… – odahnula sam od olakšanja.

Na žalost, moja sreća nije dugo trajala. Po povratku s posla svratila sam u banku no tamo me dočekalo prilično neugodno iznenađenje.

– Žao mi je, gospođo, ali na računu imate samo dvadeset kuna – obavijestila me službenica na šalteru vraćajući mi karticu.

– Ali… To nije moguće. Mora da ste se zabunili – zbunjeno sam promucala.

– Doista mi je žao – žena na šalteru nemoćno je slegnula ramenima a potom se ponovo vratila svom poslu.

Što se događa? – razmišljala sam napuštajući banku. Senka nije imala nikakvog razloga lagati. Osim ako…. Su svi dobili plaću osim mene – napokon mi je sinulo. Premda mi je već i sama pomisao o tome bila mrska, znala sam da ću se morati vratiti u market i potražiti Darka jer mi je dugovao objašnjenje.

Još nisam pravo ni ušla u trgovinu kad me zaskočila Senka.

– Hej, mala, što ti radiš ovdje? Nisi li već odavno trebala biti doma? – zakriještala je.

– Moram razgovarati sa šefom. U uredu je? – upitala sam bez zastajkivanja.

– Aha, možeš k njemu, i, pamet u glavu – zacerekala se a ja sam osjetila kako mi lice gori od poniženja. Očito je krivo shvatila neke stvari ali trenutno nisam imala ni volje ni vremena za objašnjenja.

– Oho, kakvo ugodno iznenađenje. Čime mogu zahvaliti ovaj posjet? – upitao je Darko čim sam ušla.

– Zanima me zašto danas nisam i ja dobila plaću poput ostalih?– ispalila sam kao iz topa. Prema izrazu njegovog lica činilo se kako ga je moj ovako odlučan stav ipak ponešto iznenadio. Ipak, brzo se pribrao.

– A mene zanima zašto me ti stalno odbijaš? Misliš da si bolja od mene?! Moraš znati da meni nije stalo do tih nekoliko tisuća kuna ali želim da ti bude jasno tko je ovdje glavni. Jesmo li se razumjeli? – šokirano sam slušala njegove riječi.

– Evo, kako bih ti dokazao da mislim ozbiljno odmah ćeš dobiti svoj prokleti novac. Priđi, neću te ugristi, ne brini – podrugljivo je dodao petljajući po ladici radnog stola. Budući da ništa nisam slutila prišla sam mu. Nisam se uspjela ni snaći a Darko me čvrsto zgrabio i privukao k sebi. Već u narednom trenutku njegove usne su se grubo spustile na moje.

– Pustite me! Jeste li poludjeli? – povikala sam s gađenjem kad je napokon prestao. Ipak, i dalje me čvrsto držao uz sebe. Pokušavala sam se otrgnuti iz njegovog gnjusnog zagrljaja no unatoč krhkoj građi, bio je puno jači od mene.

– Što je? Glumiš nedostižnu, ha? Sve ste vi iste. I svaka imate svoju cijenu. Da čujem, koja je tvoja? Vjeruj mi, spreman sam ju platiti – upitao je dok sam se potpuno bespomoćna gušila u suzama.

– Pustite me na miru! Što sam vam učinila? – zaridala sam dok mi je silom pokušavao raskopčati kaput. Začulo se paranje tkanine ali on nije nimalo mario za to. Lice mu je bilo izobličeno kao u luđaka i sada sam već bila potpuno paralizirana od straha.

– Već me mjesecima izluđuješ, znaš li to? – dahtao je tik do mog uha.

– Ako me smjesta ne pustite svi će doznati za ovo – isprekidano sam rekla posljednjim snagama pokušavajući se otrgnuti.

– Ne bi se usudila – podrugljivo je rekao a stisak mu je u tom trenutku ipak ponešto popustio. Iskoristila sam taj trenutak i istrgnuvši se brzo istrčala iz ureda.

– Oh, čini se kako je unutra bilo prilično burno. Dušo, popravi kosu, ne možeš takva na ulicu – podrugljivo mi je dobacila Senka kad sam lica umrljanog suzama projurila pokraj nje. Nisam je osuđivala u tom trenutku. Nismo bile pretjerano bliske stoga zapravo i nije mogla znati što proživljavam. Još sam jedino željela čim prije doći doma kako bih barem pokušala razmisliti što i kako dalje. Koliko god da mi je trebao posao, Darkovo ponašanje je danas doista prešlo sve granice i nisam bila sigurna mogu li više to trpjeti.

I sada, dok za postavljenim stolom u kuhinji sjedim i čekam Josipov povratak sigurnija sam no ikad da sam donijela ispravnu odluku. Darko me nikada nije poštovao ni kao ženu, ni kao majku, ni kao radnicu. Bojala sam se i razmišljati što bi uslijedilo da sam kojim slučajem ostala raditi ondje. Unatoč otkazu ne osjećam se kao gubitnica. Mir koji trenutačno osjećam u svakoj pori svog bića iskustvo je koje već dugo nisam imala prilike osjetiti. Ono što sam proživjela radeći za Darka ne bih poželjela nikome. Koliko god mi bilo teško, sada sam sigurna u jedno. Više nikad nikome neću dopustiti da me zlostavlja i ucjenjuje onim što sam pošteno zaradila. Nimalo ne sumnjam kako će me u tome podržati i moj suprug Josip. Uz ljubav i razumijevanje, ali i dobru volju koje nam nikada nije nedostajalo sigurna sam da ćemo se ubrzo već nekako snaći.