Neimaština me otjerala u krajnost

– Jesi li pronašla posao mamice? – naivno, kako to samo djeca znaju, upitala je moja kći Maša utrčavši u kuhinju. Podigla sam pogled s novina u kojima sam u masi oglasa već satima pokušavala pronaći bilo kakav pošten posao. Na žalost, moj trud ni ovoga puta nije imao osobitog rezultata. Pokazalo se kako je većina poslova za koje sam bila zainteresirana uglavnom već bila zauzeta, što me obzirom da su novine ispred mene bile stare nekoliko dana i nije pretjerano čudilo. Unatoč tome, bila sam jako zahvalna susjedi Veri kada mi ih je jutros, dok sam se vraćala iz pekarnice pružila na stubištu. Premda bih trenutačno najradije zaplakala od očaja uspjela sam se prisiliti na osmijeh. Koliko god da mi je bilo teško nisam željela da moja djeca to opaze. Ionako su izgubivši oca već dovoljno propatili.

– Još ne, ali ništa ti ne brini dušice. Sigurna sam da ću uskoro već pronaći nešto – nježno sam odgovorila promrsivši joj kosicu premda sam i sama sumnjala u to.

–  Zar Tomo još uvijek spava? Moj sin je doista prava mala spavalica – tobože prijekorno sam rekla kako bih promijenila temu. – Molim te, pođi ga probuditi. Vrijeme je za doručak – dodala sam poljubivši joj vrh nosa.

– Možemo li za doručak dobiti palačinke s čokoladom? Ili, još bolje, čokoladne pahuljice? Onakve kakve je jučer teta Jasna kupila Sari, sjećaš se? – upitala je Maša dok su joj oči sjale od oduševljenja.

– Vidjet ćemo, dušo, vidjet ćemo – promrmljala sam progutavši suze. Ovakve situacije u kojima su moja djeca željela stvari koje im nisam mogla priuštiti postajale su mi sve teže. Kako objasniti sedmogodišnjoj djevojčici da njezina mama nema posao poput mame njezine najbolje prijateljice. Ili, još gore, to da nam je smočnica gotovo prazna i da obzirom na to i nemam previše kulinarskog izbora. Koliko god se to trudila prikriti pred djecom postajalo mi je sve jasnije kako naša financijska situacija iz dana u dan postaje sve složenijom. Premda sam pazila na svaku kunu, ono malo novca što nam je preostalo nakon Josipovog pogreba istopilo se u trenu. Najviše od svega brinuo me početak nove školske godine koji je značio nabavu školskih udžbenika ne samo za Tomu već ove godine i za Mašu. Josipe, da si barem ti sa mnom, sve bi bilo puno lakše, pomislila sam sa suzama u očima pripravljajući doručak.

– Ali, mama, ne želim ponovo jesti prežganu juhu za doručak! Hoću palačinke! – pobunila se Maša kada se nešto kasnije zajedno s Tomom pojavila u kuhinji.

– Daj, ušuti već jednom! Mama kaže kako se od prežgane juhe postaje velik i snažan a tebi je upravo takvo što i potrebno. Pogledaj se kako si mršava – pomalo podrugljivo joj se obratio Tomo.

– Djeco, dosta svađe! Idemo za stol – pozvala sam djecu na više nego skroman objed dok mi se srce stezalo od tuge.

Nešto kasnije kada su Maša i Tomo otišli u sobu raspremajući stol misli su mi se i nehotice vratile u prošlost, na dan kada sam upoznala svog voljenog Josipa. Naš susret dogodio se posve slučajno. Dok smo moja najbolja prijateljica Lidija i ja sjedile na terasi omiljenog kafića i ispijale kavu među prolaznicima sam ugledala privlačnog muškarca čije mi se lice odnekud učinilo poznatim.

– Lidija, mislim da poznajem onog muškarca samo što se nikako ne mogu prisjetiti gdje sam ga već vidjela – obratila sam se svojoj prijateljici koja je omamljena toplim zrakama kasnoproljetnog sunca dokono ispijala svoju kavu.

– Što? Koji muškarac? – upitala je trgnuvši se na što sam diskretno kimnula glavom u smjeru iz kojeg nam se upravo približavao Josip.

– Ah, taj! Nemam pojma. Još nikada ga nisam vidjela. Znaš, ima puno sličnih ljudi. Možda te samo podsjeća na nekoga. Čini se da je i on poželio popiti kavu ovdje – glasno je prokomentirala.

– Dobro, možeš li biti još malo glasnija? – prijekorno sam promrmljala. Tobože nezainteresirano pratila sam kako se privlačni neznanac u potrazi za slobodnim stolom nekoliko trenutaka ogledavao oko sebe. Upijala sam pogledom njegovo prelijepo lice i široka ramena, a tada, kao nekim čudom, naši su se pogledi susreli. Dok se približavao našem stolu moje je srce u svom mahnitom nastupu prijetilo iskočiti iz grudi.

– Oh, Bože, Lidija čini se kako je opazio da buljimo u njega. Mislim da upravo prilazi k našem stolu – panično sam promrmljala dok se Lidija smješkala.

– Molim te prestani govoriti u množini. Nismo buljile, nego si buljila – naglasila je. – A to je velika razlika, zar ne? Evo ti prilike da ga upoznaš. Ja ionako moram krenuti – dobacila je Lidija bacivši pogled na sat dok sam ja mijenjala bolje poput semafora.

– Što? Nećeš me valjda ostaviti samu s njim? – zakukala sam ispod glasa.

– Marta, jesi li to ti? – odjednom sam začula dubok muški glas iza leđa.

– Žao mi je… Čini se da ste me zamijenili s nekim. Ja nisam Marta – zbunjeno sam odgovorila okrenuvši se. Susrevši se s prodornim pogledom njegovih tamnih očiju osjetila sam trnce po čitavom tijelu.

– Oh, ali jako sličite jednoj mojoj staroj prijateljici koju već dugo nisam vidio. Oprostite, nisam se ni predstavio. Ja sam Josip – rekao je pruživši mi ruku.

– Marina, drago mi je. A ovo je moja prijateljica Lidija – promrmljala sam pocrvenjevši. Nikako mi nije bilo jasno što se to događa sa mnom. Josipova prisutnost je čudno utjecala na mene.

– Želite li sjesti tada to slobodno učinite. Žao mi je, ali ja doista moram krenuti – žurno se ispričala Lidija znakovito mi namignuvši. Premda bih je u tom trenutku najradije bila zadavila mogla sam samo sjediti i promatrati je kako odlazi. No već ubrzo sam shvatila da mi je Lidija zapravo napravila golemu uslugu. Josip je bio iznimno zanimljiv sugovornik i vrijeme u njegovom društvu mi je naprosto proletjelo. Doznala sam da već nekoliko godina radi kao prijevoznik za jednu tvrtku i da ima vlastiti stan. Do kraja dana bila sam već smrtno zaljubljena u njega. Kad mi je predložio ponovni susret nitko nije bio sretniji od mene. Što dulje sam poznavala Josipa sve više me pratio osjećaj da smo nas dvoje naprosto stvoreni jedno za drugo. Posebice kada sam od njega doznala da se onog dana u kafiću zapravo poslužio trikom kako bi me upoznao.

– Prijateljica Marta? Ma moš mislit! Sve sam izmislio samo kako bih ti imao razloga prići. Mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – rekao je kroz smijeh.

– Zloćko mali, ali dobro, opraštam ti. I ja sam tebe silno željela upoznati – odgovorila sam ljubeći ga. Na opće zgražanje svojih roditelja nakon samo pet mjeseci veze Josip i ja smo se vjenčali i još nikada nisam požalila zbog toga. Josip je bio dobar i brižan suprug i držao me kao malo vode na dlanu. Otprilike godinu dana kasnije na svijet je došao Tomo a dvije godine kasnije i Maša. Tako je naša sreća postala potpuna. Uz dvoje dječice i voljenog supruga vjerovala sam kako našoj sreći nikada neće biti kraja. Nisam mogla ni slutiti kako sudbina već u bliskoj budućnosti ima posve druge planove za mene.

Kada je Tomo napunio pet a Maša tri godine upisala sam ih u vrtić i vratila se na posao. Istina, Josipova plaća nije bila loša i od nje smo mogli solidno živjeti ali jako sam voljela svoj posao i željela sam se osjećati korisnom.

Ništa me nije moglo pripremiti na onaj dan kada se samo nekoliko mjeseci kasnije zbog jake glavobolje Josip oko podneva iznenada vratio s posla. Djeca su bila u vrtiću a ja sam još prije posla žurila dovršiti ručak. Odjednom me prenuo zvuk otvaranja ulaznih vrata.

– Josipe, to si ti? Što se dogodilo? Užasno si blijed – zaprepašteno sam ustanovila ugledavši svog supruga u hodniku.

– Ne znam, Marina, ali jako mi je loše – odgovorio je uhvativši se za glavu. Opipavši njegovo znojem orošeno čelo uvjerila sam se da ima vrućicu.

– Dođi, pomoći ću ti da legneš u krevet a potom pozvati liječnika. Zacijelo je u pitanju nekakva viroza – uvjeravala sam ga. Pola sata kasnije došao je liječnik i pregledao Josipa. Prema njegovom zabrinutom izrazu lica shvatila sam da situacija i nije baš tako bezazlena kako mi se to na prvi pogled učinilo.

– Bit će najbolje ako vaš suprug odmah pođe u bolnicu. Iskreno, i ja sam u prvi mah povjerovao kako je u pitanju obična viroza ali…. – odugovlačio je. – Nešto mi tu nije najjasnije. Možete li mi reći da li je Josip u posljednje vrijeme često patio od glavobolje ovakvog tipa? – iznenada je upitao.

– Koliko znam, nije. Barem se meni nikada nije požalio na to – zbunjeno sam odgovorila. – Doktore, moj suprug će biti u redu, zar ne? – prestrašeno sam upitala kada se zamišljeno počešao iza uha.

– Da, naravno, no bit će potrebno napraviti još neke pretrage. Hitna pomoć samo što nije došla. Ne brinite, sve će biti u redu – pružio mi je ruku na vratima dok sam ga ispraćala.

Vrativši se u sobu zabrinuto sam pogledala u Josipa. Moj suprug je potpuno nepomičan, sklopljenih očiju ležao na krevetu. Mislim da sam tek tada postala svjesna koliko je zapravo smršavio u posljednje vrijeme. Unatoč jakoj vrućici njegovo lice je bilo blijedo kao u mrtvaca. U jednom mi se trenutku čak učinilo da je nakratko prestao disati. Panično sam ga protresla.

– Ljubavi, što ti je? Izdrži još malo za mene, molim te – prestravljeno sam zaridala. Ponešto me umirilo kada je rukama hladnim poput leda, uz vidljiv napor uzeo moje ruke u svoje.

Nešto kasnije, u bolnici, moj dotad sretan i bezbrižan život urušio se poput kule od karata. Nakon samo nekoliko osnovnih pretraga liječnici su s velikom sigurnošću ustvrdili da je Josip teško bolestan. Dijagnoza galopirajućeg tumora na mozgu doista nije ostavljala previše mjesta nadi. Mislim da sam još tog poslijepodneva u bolnici isplakala sve svoje suze. Bože, zašto mi oduzimaš voljenog čovjeka? Zašto baš on? Dok sam se gušila u suzama mojom glavom se rojilo milijun pitanja bez odgovora.

Dane sam provodila s djecom i na poslu a noći pored Josipovog uzglavlja. S tugom sam promatrala kako moj voljeni muž iz dana u dan sve više kopni. Prestala sam jesti, spavati, živjeti i koristila svaku minutu kako bih bila uz njega. Imala sam sreće jer je šef trgovine u kojoj sam radila pokazao puno razumijevanja za moje probleme i dao mi godišnji odmor. Umjesto da kao i svake godine odmor iskoristimo kako bismo s djecom otišli na more, sada moram bespomoćno sjediti i promatrati kako se tvoj život gasi, razmišljala sam roneći suze pored Josipovog uzglavlja.

Premda si to nikako nisam željela priznati duboko u duši znala sam kako se život mog voljenog supruga približava kraju. Unatoč tome, ništa me nije moglo pripremiti na dan kada se njegov mladi život zauvijek ugasio. Ni danas ne znam kako sam uspjela preživjeti toliku bol. Mislim da su me na životu održala jedino naša djeca. Bilo mi je jasno da imaju još samo mene i da sam im jako potrebna.

Zahvaljujući lijekovima za umirenje Josipov pogreb prošao mi je kao u nekom snu. Dok sam vraćajući se doma za ruke vodila našu dječicu obećala sam sebi kako im uz mene nikada ništa neće nedostajati. Na žalost, ne veli se uzalud kako niti jedno zlo ne dolazi samo. Još uvijek sam se pokušavala priviknuti na život bez Josipa kada me šef trgovine u kojoj sam radila jednog jutra zajedno s još nekoliko kolegica pozvao na razgovor. Kada smo nešto kasnije ništa ne sluteći ušle u njegov ured bio mi je dovoljan samo jedan pogled na njegovo smrknuto lice da shvatim kako od njega nećemo čuti ništa dobroga.

– Žao mi je što vam ovo moram reći ali znate i same kako situacija na poslu u posljednje vrijeme nije nimalo blistava. Rashodi u velikoj mjeri premašuju prihode a svi znamo što to znači – poslovno je rekao prethodno pročistivši grlo. – Stoga, neću okolišati. Premda sam vašim radom oduvijek bio više nego zadovoljan, na žalost, prisiljen sam vas otpustiti – dovršio je dok smo šokirano zurile u njega. – Doista mi je žao. Mlade ste, sposobne i nimalo ne sumnjam da ćete se sve četiri već nekako snaći – tješio nas je dok mi se rušio cijeli svijet.

– Marina, molim te, ne plači. Ako će te to imalo utješiti i mi smo u istoj kaši. Moraš biti hrabra i misliti na svoju djecu. Ne brini, već ćeš naći drugi posao – rekla je Iva, najmlađa od njih kada smo izašle na hodnik privivši me u zagrljaj.

– Upravo zbog njih i brinem. Kao da nam i ovako već nije bilo dovoljno teško. Doista ne znam kako ću dalje. Oh, Bože, da je barem moj Josip živ – zajecala sam.

Od tog dana život mi se pretvorio u danonoćnu brigu o novcu. Ono malo ušteđevine koja mi je preostala nakon podmirenja svih pogrebnih troškova bilo je dostatno tek za nekoliko rata stanarine, no, u mom slučaju, i to je bilo nešto. Kroz mjesec ili dva ću valjda već pronaći neki posao a tada će sve biti lakše. Dotad ću pokušati uštedjeti koliko god više budem mogla – tješila sam se.

No bilo je to lakše reći nego učiniti. Naknada koju sam primala kao nezaposlena osoba bila je više nego skromna. Dok bih pokrila režijske troškove jedva da bi nam što preostalo za hranu. Postala sam pravi stručnjak za kupnju namirnica po sniženim cijenama i trudila se od njih djeci pripravljati što kvalitetnije obroke. Ipak, u posljednje vrijeme sve češće se znalo dogoditi da zalihe u smočnici potpuno iscure, a tada bih redovito improvizirala koristeći svu svoju maštu. Djeca su mi bila sve na svijetu i nisam željela da već tako maleni bespotrebno zamaraju svoje male glavice. Osim toga, čvrsto sam vjerovala u to kako ću uskoro uspjeti pronaći kakav takav posao.

– Mamice, zašto plačeš? – iz razmišljanja me trgnuo Tomin glas. Toliko sam se zadubila u svoje misli da nisam ni opazila kada je moj sin ušao u kuhinju.

– Ne plačem, sine. To je od luka – slagala sam otirući suze. – Imat ćemo finu juhu od povrća za ručak. Što kažeš? – tobože vedro sam upitala sjeckajući povrće dok je Tomo i dalje netremice zurio u mene.

– Mama, sjetio sam se kako možemo uštedjeti – ozbiljno je rekao. – Više nikada ne moraš kupovati luk. Maša i ja ga ionako ne volimo a ti tako više nikad nećeš morati plakati – dovršio je na što sam ponovo osjetila suze u očima.

– Ljubavi moja – ganuto sam prošaptala privivši ga u zagrljaj. Koliko god da sam se trudila neke stvari prikriti od njega Tomo je bio pametan dječak i očito je već mogao shvatiti puno više nego što bih ja to željela.

Nakon ručka, dok smo Maša i ja raspremale stol Tomo je otišao s prijateljima igrati nogomet. U jednom trenutku moja se kći tajanstveno zagledala u mene.

– Mama, znaš li što je uskoro? – upitala je nakon kraće stanke.

– Hmmm… Da vidimo… Ne znam, ali osjećam da ću to uskoro doznati – našalila sam se poškakljavši ju u prolazu na što je moja kći prasnula u smijeh.

– Tomo ima rođendan. Kupit ćeš mu istu onakvu tortu u obliku vlakića kao i prošle godine? – znatiželjno je upitala. U neprilici, udarila sam se dlanom po čelu. Opterećena tmurnim mislima i neprekidnom borbom za opstanak potpuno sam zaboravila na rođendan svog sina. Unatoč tome što u novčaniku gotovo više nisam imala ni kune, nisam ju željela razočarati.

– Što kažeš da ove godine nas dvije napravimo rođendansku tortu za Tomu? – upitala sam panično prebirući po sjećanju oko toga imam li uopće u kući potrebne namirnice za to.

– Izvrsno, mamice! Rado ću ti pomoći. Znaš, u vrtiću smo često radili razne kolače od plastelina – važno je dodala na što sam se morala nasmijati. Iznenada mi je na pamet pala još jedna zabrinjavajuća misao.

– Da li ti je Tomo možda govorio što o tome kakav bi poklon volio dobiti za rođendan? – upitala sam Mašu.

– Nemam pojma. On kaže da ne želi ništa ali mislim da zapravo ne govori istinu – ozbiljno je odgovorila zamislivši se.

– Ah, da, a zašto tako misliš? – sa zanimanjem sam se zagledala u nju.

– Kad god na televizoru vidi onu reklamu o čokoladnim pralinama kaže da misli kako bi ih mogao pojesti punu kutiju – zacerekala se. Osjećala sam kako me ponovo obuzima tuga. Srce me boljelo i na samu pomisao o tome kako svom sinu ovoga puta neću biti u mogućnosti ispuniti čak ni tako skromnu rođendansku želju. Za tortu ću se još nekako i snaći. Istina, bit će potrebno još nekoliko sitnica ali za poklon… – tužno sam pomislila a tada mi je na pamet palo nešto o čemu sam se bojala i razmišljati. Unatoč zdravom razumu koji me upozoravao da to ne učinim, u mojoj se glavi sve jasnije rađao plan. Nikada nisam bila kradljivica ali nužda zakon mijenja. Na koncu, riječ je o običnoj kutijici čokoladnih bombona. Učinit ću to samo jednom i nikada više i to odmah, odlučno sam pomislila.

– Dušo, možeš li na nekoliko minuta ostati sama? Moram u trgovinu po namirnice za tortu. Kad odem zaključaj vrata i nikoga osim Tome ne puštaj u stan – poskočila sam kao oparena u strahu da se ne predomislim.

– Mogu li i ja s tobom, mamice? – upitala je Maša no nekako sam je uspjela odgovoriti od toga. Ono što sam planirala morala sam učiniti sama.

Unatoč svemu, nije bilo onako lako kako sam to mislila. Dok sam žurno grabila prema obližnjem marketu srce mi je mahnito tuklo. Već tada sam osjećala užasan strah no nisam si to željela priznati.

Sve će biti u redu. Uzet ćeš kutiju, strpati je u torbu i kupiti tek neku sitnicu kako ne bi ispala sumnjiva – hrabrila sam se dok su mi se dlanovi znojili od nervoze.

Dok sam nešto kasnije tobože s velikim zanimanjem razgledavala police ruke su mi se tresle sve jače.

Sad ili nikad, panično sam pomislila. Taman sam posegnula rukom na najgornju policu kako bih dohvatila kutiju s čokoladnim bombonima kada sam iza leđa začula ženski glas. Osvrnuvši se našla sam se licem u lice s jednom od prodavačica.

– Dobar dan, izvolite? Mogu li vam kako pomoći? – ljubazno je upitala dok sam zbunjeno zurila u nju. Premda još uvijek nisam učinila ono što sam naumila osjetila sam kako mi se cijelo trese od šoka.

– Hvala vam, samo razgledavam… Znate, moj sin jako voli ove čokoladne bombone – sa zaprepaštenjem sam se začula kako govorim. Ti doista nisi normalna! Tek sada ćeš postati sumnjiva, prijekorno sam pomislila u sebi.

– Samo izvolite. Ako ćete trebati pomoć bit ću ovdje – rekla je uputivši mi ljubazan osmijeh.

– U redu, hvala vam – uspjela sam promucati nakratko odahnuvši od olakšanja. Kako bih se umirila odlučila sam malo prošetati trgovinom a potom kasnije ponovo svratiti na odjel sa slatkišima.

Umjesto toga, besciljno tumarajući trgovinom iz minute u minutu postajala sam sve nervoznija. Moram to učiniti čim prije! Maša je sama doma. Uzmem, strpam u torbu i gotovo – tješila sam se iznova prikupljajući hrabrost.

Kada sam se gotovo pola sata kasnije ponovo vratila polici s čokoladnim bombonima već sam se poprilično uspjela uvjeriti kako će sve biti u najboljem redu. Premda je ona ista prodavačica slažući robu na police čudno pogledavala u mom pravcu pokušavala sam glumiti ravnodušnost. Većina kupaca gurala se u redu ispred blagajne. Sada sam još jedino čekala na to da se prodavačica barem nakratko udalji kako bih svoj naum lakše sprovela u djelo.

Nakon što mi je uputila još jedan dugi ispitujući pogled, zajedno sa kolicima punim robe koju je trebalo raspakirati, napokon se odgegala iza police. Bila je to prilika koju sam čekala. Nisam se ni snašla a već sam kutiju čokoladnih bombona gurala u torbu. Kada mi je to uspjelo, gotovo sam se glasno nasmijala od olakšanja.

– Gospođo, da ste to odmah izvadili iz torbe – protrnula sam začuvši muški glas iza leđa. Istog trenutka krv mi je šiknula u obraze. Gotovo je, ipak nisam uspjela, proletjelo mi je glavom dok sam se okretala.

– Ne znam na što mislite – posramljeno sam propetljala ugledavši krupnog čovjeka koji je zajedno s prodavačicom optužujuće zurio u mene.

– Ne pravite se glupi. Dobro znate na što mislim. Vidio sam vas. Molim vas da odmah vratite to što ste uzeli. U protivnom, bit ću prisiljen pozvati policiju – ozbiljno je rekao.

– Žao mi je, ja… – zbunjeno sam mucala dok mi je lice gorjelo od nelagode. Susrevši se s njegovim mrkim pogledom, nije trebalo dugo da shvatim kako je čovjek ispred mene bio zacijelo šef trgovine. Više nije imalo nikakvog smisla lagati. Drhtavim rukama posegnula sam u torbu.

– Što sam vam rekla? Odmah mi je bila sumnjiva – dodvoravala mu se prodavačica dok sam posramljeno iz torbe vadila kutiju čokoladnih bombona.

– Hvala vam, Milena. Vi sada možete ići svojim poslom. Ja ću se pobrinuti za gospođu – obratio joj se.

– Ovo je sve. Kunem se da ništa drugo nisam uzela – promucala sam popraćena njegovim prodornim pogledom koji me natjerao da još jače porumenim.

– Razgovarat ćemo u mom uredu. Molim vas, pođite za mnom – smrznula sam se kada je rekao.

Nije mi preostalo ništa drugo već se pognute glave zaputiti za njim. Dok je nekolicina kupaca s velikim zanimanjem pratila što se događa, na vlastiti užas, osjetila sam kako mi je lice mokro od suza. Mogla sam razmišljati još jedino o tome kako ću po svemu sudeći uskoro završiti pred licem zakona.

– Molim vas, pustite me da odem doma. Znam da sam užasno pogriješila i vjerujte mi, kajem se zbog toga. Obećavam da me više nikada nećete vidjeti ovdje. Maša je sama a Tomo bi se svakog trena trebao vratiti doma – grcala sam u suzama kad su se vrata ureda napokon zatvorila za nama. Nekoliko trenutaka, bez riječi je gledao u mene a to me prestrašilo još više.

– A ja bih trebao povjerovati u to? Kada biste samo znali koliko sam već puta čuo sličnu priču – rekao je. – Ali, dobro, ako baš želite, da čujem i vašu – nastavio je.

– Preklinjem vas, doista mi je žao. Znam da to nije nikakvo opravdanje ali…. Moj sin uskoro slavi rođendan… I, poželio je čokoladne bombone… A ja nisam pri novcu novca… – nesuvislo sam petljala dok je on i dalje netremice zurio u mene.

– Dakle, ako sam dobro razumio, otuđili ste praline kako biste svom sinu ispunili rođendansku želju. Ha, ha, sve bolje od boljeg. Moram priznati da ovakvo što još uvijek nisam imao prilike čuti – podrugljivo se nasmijao.

– Što vi znate o meni i mom životu? I tko ste da mi se rugate?! – začula sam se kako vičem. – Imate li pojma kako se osjeća netko tko svakodnevno mora razmišljati o tome kako uz minimalnu svotu podmiriti sve životne troškove? Nemam vlastiti stan, nemam posao premda sam nekad i sama radila u trgovini poput vaše! Nemam više ništa osim moja dva anđela, i samo da znate jedino mrtvu me zbog kutije čokoladnih bombona možete odvojiti od njih! – dovršila sam gušeći se u suzama. Premda mi je u tom trenutku to bilo potpuno svejedno činilo se kako sam ga svojim nastupom ipak uspjela zbuniti.

– Gospođo… ja… doista ne znam što bih rekao… – promucao je. – Bit će najbolje ako zaboravimo ovaj mali nesporazum. Nagledao sam se svega i svačega, no vi mi doista ne sličite na osobu sklonu delikvenciji. Ako je sve ovo što sam čuo istina, tada mi je doista žao zbog vas. Ali, možda bih vam mogao pomoći – tajanstveno je rekao kad sam napokon prestala šmrcati.

– Ah, da? A kako biste vi to meni mogli pomoći? Tako da me strpate u zatvor gdje bih bila zbrinuta i barem ne bih morala razmišljati o tome što ću sutra jesti? – sarkastično sam upitala.

– Umirite se, molim vas. Ne želim vam zlo. Za početak, ja sam Dinko – predstavio se. – Riječ je o tome da već dugo tražim osobu za popunjavanje polica. Ako bi vas takvo što zanimalo…. – zastao je ugledavši moje razrogačene oči.

– Ne mogu vjerovati. Zacijelo je sve ovo samo san i svakog trena ću se probuditi – okretala sam glavom u nevjerici.

– Ne mora biti san, gospođo….

– Marina – brzo sam dodala.

– E, pa, gospođo Marina ukoliko vam to odgovara volio bih vas sutra u sedam ponovo vidjeti ovdje. Radnog iskustva već imate stoga ne bi trebalo biti nikakvih problema. No, bude li potrebno ne sumnjam kako će vam i ostale prodavačice rado priskočiti u pomoć – rekao je pruživši mi ruku.

– Hvala vam, gospodine. Puno vam hvala – nisam prestajala zahvaljivati dok smo se rukovali. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je sve završilo ovako.

– Nema na čemu. Drago mi je da sam mogao pomoći. A sad, dođite sa mnom – pozvao me dok sam se zbunjeno kretala za njim.

– Izvolite. Uzmite sa sobom ovu kutiju čokoladnih bombona i dajte ju Tomi – rekao je dok sam iznenađeno zurila u njega.

– Puno vam hvala. Možete mi to odbiti od plaće. Vidimo se sutra u sedam  – zahvalno sam dodala okrenuvši se.

– Samo trenutak! I Maša mora dobiti nešto, zar ne? – upitao je gurajući mi u ruke još jednu kutiju.

U tom trenutku doista mi se činilo da sanjam. Zbog silnog straha da bih se svakog trena mogla probuditi uštinula sam se za obraz. Kada se to ipak nije dogodilo, ljubazno zahvalivši gospodinu Dinku, ozarena lica i s dvije kutije pralina u torbi, požurila sam doma. Jedva sam čekala priopćiti svojim anđelima prekrasne vijesti o tome da se u životu događaju i lijepe stvari i to uglavnom onda kada im se najmanje nadamo.