Svoju usamljenost liječila sam šopingom

Moram imati ovu haljinu, jednostavno je savršena – pomislila sam kada sam ugledala prekrasan odjevni predmet u izlogu najekskluzivnijeg butika u gradu. Nije mi značilo baš ništa što u novčaniku nisam imala dovoljno novca za nju. Haljina me toliko zaslijepila da nisam obraćala pozornost na besramno visoku cijenu istaknutu na njoj.

Goran i ja, već cijelu vječnost štedimo novac za vlastiti stan. Već dugo smo bili podstanari i plaćali masne najamnine za prostore koji najčešće toga nisu bili vrijedni. Još dok bismo platili ostale režijske troškove, do kraja mjeseca ne bi nam preostalo ništa.

Premda smo bili već sedam godina u braku, nismo imali djece. Prije nego dođu maleni svakako smo željeli riješiti stambeno pitanje. To nam je na neki način postalo opsesija i stalno smo maštali o tome kako će biti lijepo jednoga dana živjeti u vlastitom stanu.

Trudili smo se toliko da je Goran i nakon završenog radnog vremena obavljao razne dodatne poslove. Nijedan posao nije mu bio stran. Kako bi namaknuo više novca nije mu bilo teško pokositi travu ili pocijepati drva za ogrijev susjedima. Bilo je dana kada je radio od ranog jutra do kasne večeri i tada mi je beskrajno nedostajao. Ali kada bi navečer donio kući hrpicu novčanica veselio se poput djeteta. Njegova sreća bila je i moja jer sam ga beskrajno voljela. Polako ali sigurno naša ušteđevina je rasla i uskoro smo planirali krenuti u potragu za stanom.
Ipak haljina u izlogu nije mi dala mira. Potpuno me očarala i odlučila sam kako je moram imati. Istina, nije jeftin no bila sam sigurna kako će se i Goranu svidjeti. Ili je ipak bolje da mu zasad ništa ne spominjem. Već će biti prilike i kasnije, možda je ipak malo preskupa za njegov ukus – razmišljala sam i hrabro ušla u trgovinu.
Kada sam prodavačici rekla što želim, odmjerila me od glave do pete ali je ipak spakirala haljinu.
– Molim lijepo, kako gospođa želi platiti? Gotovina ili kartica? – upitala je.
Bez riječi sam joj pružila kreditnu karticu jer je haljina koštala gotovo cijelu moju mjesečnu plaću. Ipak, nisam žalila zbog potrošenog novca. Baš naprotiv, osjećala sam se nekako euforično. Nakon toliko odricanja, valjda sam i ja zaslužila nešto lijepo.

Nakon kupnje požurila sam doma jer sam još prije Goranova povratka morala pripremiti večeru. Već sam znala što će uslijediti potom. Goran će doći kasno i bit će umoran. Nakon večere će otići pod tuš a zatim, gledajući televiziju, zaspati. Za to vrijeme moj posao će biti pranje posuđa i pospremanje kuhinje. Nakon toga ću sa žaljenjem ustanoviti kako Gorana više ne mogu probuditi ni topovi.

U posljednje vrijeme često sam se znala uhvatiti kako razmišljam o tome da Goran i ja sve više podsjećamo na sredovječan bračni par. Ljubav bi kažu, trebalo neprestano njegovati. Sve u našem životu počelo je opasno ulaziti u rutinu i s vremenom me to počelo sve više živcirati. Koliko god da je bilo važno štedjeti, smatrala sam da bismo ponekad kao i svi ostali mladi bračni parovi trebali izaći i zabaviti se. Stotinu kuna manje ili više neće nam puno pomoći. Činilo mi se ni kako malo više nježnosti u našem braku ne bi bilo na odmet. Zaboravila sam kada smo Goran i ja posljednji put strastveno vodili ljubav. Sve je bilo monotono i za mene nezadovoljavajuće. Ne želim reći kako on nije bio dobar prema meni, no smatram kako se u posljednje vrijeme njegov život pretvorio u neprekidnu utrku za novcem. Nekolicinu prijatelja koje smo imali, rijetko smo posjećivali. Nekako kao da smo se otuđili od svih. Život nam se svodio na posao i maksimalnu štednju.

– Još samo malo strpljenja ljubavi. Čim preselimo u svoj stan, pripremit ćemo večeru i pozvati naše prijatelje. Trenutačno si to ne možemo priuštiti – rekao je Goran jedne večeri kada sam se požalila da mi nedostaje druženja. Bio je u krivu jer, prijatelji se ne pozivaju isključivo na večeru. Većini bi bila dovoljna samo šalica kave i ugodan razgovor. No nisam se željela prepirati, te sam samo kimnula u znak odobravanja i pokunjeno otišla na spavanje.

Nakon nekoliko dana Goran je objavio kako mu se pruža prilika da s još nekoliko radnih kolega ode na terenski rad u inozemstvo. Projekt na kojem će raditi trebao bi biti gotov za otprilike mjesec dana.

– Zamisli Vesna, ne samo da ću biti rukovoditelj grupe, nego ću za to dobiti i dvostruko veću plaću. Ovo je prilika koja se ne propušta. Molim te, reci da pristaješ – navaljivao je.

Nije da nisam mogla mjesec dana preživjeti bez njega, ali moram priznati kako me sve to zateklo. Bilo bi to naše prvo razdvajanje od kada smo u braku, ali bojala sam se ne i posljednje. Terenski radovi kada jednom počnu nerijetko se i nastavljaju. Nisam bila sigurna želim li takav život za nas. Pa ipak, što sam mogla učiniti? Ako smo uskoro željeli ostvariti svoj san o kupnji stana novac nam je bio itekako potreban.

Kad sam se sutradan vratila s posla, odlučila sam početi s pakiranjem Goranovih stvari. Bila sam sigurna kako se on do večeri neće vratiti s posla. Već sutradan je trebao otputovati. Pakirajući košulje shvatila sam kako moj suprug nema niti jednu novu. Iznenada mi je pala na pamet odlična ideja. Iznenadit ću Gorana kupnjom nove košulje. Pa neću valjda supruga u veliki grad poslati u zakrpama – pomislila sam i dohvativši torbicu sjurila se niz stube.

Ponovo me obuzeo onaj predivni osjećaj. Dlanovi su mi se znojili a srce lupalo kao ludo. Nisam birala trgovine, nego sam utrčala u prvu s muškom odjećom. Kao sumanuta birala sam košulje jer su upravo one bile na sniženju. Mislila sam, zašto kupiti samo jednu kad je ovo izvanredna prilika i odjednom se nisam mogla zaustaviti.

Kada sam nešto kasnije napustila trgovinu, ruke su mi bile nakrcane vrećicama. Premda sam ponovo svoje zadovoljstvo masno platila, u sebi sam zahvaljivala onome tko je izmislio kreditne kartice. Nisam žalila niti jednu potrošenu kunu jer je osjećaj zadovoljstva bio jači od razuma. On mi je pak govorio da sam ipak ponešto pretjerala. No, tješila me misao kako sam košulje kupila po vrlo povoljnoj cijeni, niti blizu onoj koliko je koštala moja haljina koju sam još uvijek skrivala od Gorana. Bit će ovo zaista pravo iznenađenje za njega, zadovoljno sam pomislila.

Zatim mi je još jedna misao zagolicala maštu. Večeras je naša posljednja zajednička noć na duže vrijeme i zašto je ne iskoristiti na pravi način. Mjesec dana i nije baš kratko vrijeme – pomislila sam prije nego što sam ušla u prodavaonicu ženskog rublja. Unutra sam se poprilično zadržala jer je ponuda bila izvrsna. Tražila sam nešto posebno. Nešto što će Gorana ostaviti bez daha, baš kao u prvim danima našeg braka.

I opet se nisam mogla zaustaviti. Iz prodavaonice sam izašla bogatija za nekoliko novih kompleta donjeg rublja. Samo jedna sitnica kvarila je moje dotad odlično raspoloženje ali tim problemom odlučila sam se pozabaviti kasnije. Kada sam prodavačici htjela platiti rublje, rekla je kako iznos na kartici na žalost nije dovoljan za pokriće troškova nastalih kupnjom. Sva crvena od nelagode, zamolila sam da mi preostalo dugovanje naplati u gotovini. Iz posebnog pretinca u novčaniku izvukla sam novac namijenjen plaćanju režija za tekući mjesec. Premda nevoljko, kada se uvjerila da kod sebe imam novac, prodavačica je pristala. Dok sam podmirivala dugovanje na tren sam začula glas savjesti. Nisam smjela potrošiti ono što je bilo namijenjeno troškovima kućanstva. Ali kada se moj pogled zaustavio na svim tim predivnim paketima, problem je bio zaboravljen. U najgorem slučaju uvijek sam mogla nazvati mamu i moliti je za pomoć. Goran nikako ne smije saznati za ovaj slučaj s karticom. Već ću se nekako snaći i sama – razmišljala sam.
Kada sam nešto kasnije vratila doma Goran je već bio ondje.
– Hej ljubavi, pogledaj što sam ti sve kupila! – veselo sam uzviknula ulazeći u kuhinju.
Goran je stajao okrenut štednjaku i miješao nešto što je izvrsno mirisalo. Kada se okrenuo, začuđeno se zagledao u vrećice u mojim rukama. Odloživši ih na stol, počela sam vaditi sve što sam kupila. Kada sam završila s prezentacijom, on je samo uspio procijediti
– Zaboga Vesna, koliko si potrošila na sve ovo? Nije da nisam zahvalan na tvojoj brizi, ali ne misliš li kako je deset košulja odjednom ipak malo previše? Pa još i te kravate! Ne znam gdje si mislila da ću ih nositi? Ta odlazim raditi i zaraditi, a ne posjećivati ekskluzivne domjenke. I ja sam tebi pokušao pripremiti iznenađenje s večerom, ali čestitam, uspjela si me nadmašiti – sarkastično je rekao.
Njegove riječi su me duboko povrijedile. Možda i jesam pretjerala, ali koga briga. Željela sam ga iznenaditi i obradovati. Ni slutila nisam da bi mogao ovako reagirati. Ah, da, zaboravljam kako je njemu oduvijek bio najvažniji novac. Moji osjećaji i potrebe su potpuno nevažna stvar, pomislila sam s gorčinom.
Goran više nipošto nije bio onaj čovjek za koga sam se udala. Pretvorio se u hodajući sef i sve u svom životu gledao jedino kroz novac. On kao takav jest bio važan, ali nije mogao nadomjestiti ljubav. Jer ljubav se ne kupuje – razmišljala sam dok su mi suze curile licem. Ova večer, trebala je biti nešto posebno no, zahvaljujući Goranu pretvorila se u pravu noćnu moru.
Te noći kada smo legli, prvi put od kada smo u braku, jedno drugome smo okrenuli leđa. Premda sam očekivala pomirenje, Goran očito nije imao želju za tim. Ni ujutro situacija nije bila puno bolja. Razgovor između nas bio je puka formalnost, a prije negoli će otići samo me hladno pozdravio. Sva odjeća koju sam mu kupila ostala je neraspakovana.
Kada je konačno za sobom zatvorio vrata, osjećala sam se usamljenije nego ikada. Silno me boljelo to što smo se rastali u ovakvim okolnostima. Puno više koristi od šutnje donio bi nam razgovor. Ali takav je bio moj Goran. Kada bi se u našem braku pojavio problem, ne bi se ni potrudio riješiti ga. Durio se poput djeteta a u našem domu sljedećih nekoliko dana vladala bi tiha misa. Svi moji napori da u tim trenucima doprem do njegovog srca padali bi u vodu.
Glava me užasno boljela te sam odlučila izaći u šetnju. Svjež zrak će mi goditi, osim toga, trenutačno ionako nemam pametnijeg posla, pomislila sam uzdahnuvši. Odjednom mi je palo na pamet kako u hladnjaku nedostaje mlijeka. Odlučila sam ga usput kupiti.
Čim sam izašla na ulicu počela sam se osjećati malo bolje. Nakon kraće šetnje ušla sam u jednu trgovinu kako bih kupila mlijeko. Ponovo sam osjetila ono poznato lupanje srca a u mojoj košari stvari su se samo gomilale. Našlo se tu svega i svačega. Od sredstava za osobnu higijenu, kojih sam doma imala i više nego dovoljno, pa sve do gotove hrane koju je bilo dovoljno samo podgrijati. Ta neću valjda kuhati samo za sebe – tješila sam se.
U tom trenutku mojim postupcima kao da je upravljala neka viša sila. Nisam bila svjesna nikoga i ničega oko sebe. Kupila sam čak i aparat za kuhanje jaja čija mi svrha nikada nije bila najjasnija.
Kada sam se vratila doma i sve raspakirala, prasnula sam u histeričan smijeh. Pola trgovine bilo je u mojim vrećicama samo mlijeka ni na vidiku. Bože dragi, što se to događa sa mnom? – pomislila sam prije nego što me prenuo zvuk telefona. Kada sam podigla slušalicu na drugoj strani linije začula sam mamin glas.
– Bog dušo, što ima? Nadam se da ne prekidam ništa važno – šalila se.
– Ne mama, upravo sam se vratila iz kupnje – umorno sam odgovorila. Osjetila sam kako se moja glavobolja ponovo vraća.
– Pogodi kakvo iznenađenje imam za tebe? – tajanstveno je rekla.
Prije nego što sam stigla odgovoriti nastavila je
– Jutros ti je stigla pozivnica za proslavu desetogodišnjice mature. Organizatorica proslave zacijelo nije znala tvoju novu adresu. Nikakvo čudo, kad se vas dvoje stalno seljakate – pomalo sarkastično je dodala – Kako čujem ondje će biti svi tvoji školski prijatelji, izvrsna hrana i piće te odlična glazba. Uvjerena sam kako ćeš se odlično zabaviti. Ne moraš se zabiti u kuću samo zbog toga jer Goran nije tu. Razmisli malo, ovo ti je odlična prilika da ponovo malo izađeš među ljude – navaljivala je.
– Hvala ti mama, ali još ću razmisliti o tome – kratko sam rekla. Premda bi bilo lijepo ponovo vidjeti svoje školske prijatelje, nekako i nisam imala previše volje za izlaskom. Zabava se trebala održati u subotu, a taj dan sam planirala veliko pospremanje stana. Znala sam kako ću navečer biti mrtva umorna za nekakvo lickanje i dotjerivanje. Ipak, bila bi to idealna prilika za odjenuti novu haljinu. Već sam u mislima slagala kombinaciju koju ću odjenuti. Nova haljina, diskretan nakit, jednostavna ali profinjena frizura i bit će to pun pogodak. A cipele? Nemam odgovarajuće cipele a niti torbicu koja bi išla uz sve to! – zaprepašteno sam ustanovila.
I ponovo onaj osjećaj euforije uz koji sam znala što slijedi. Dok sam trkom napuštala stan mogla sam čuti lupanje vlastitog srca. Ruke su mi drhtale a dlanovi se znojili. Jedino sam još bila svjesna toga kako sa sobom nosim praznu lisnicu. Kao da je sa mnom upravljala neka viša sila. Donijevši odluku u trenu, odlučno sam kročila u banku. Trebala sam odmah novac jer na svoju plaću nisam mogla računati još barem nekoliko dana. Podići ću dio novca od naše ušteđevine i pokriti to čim primim plaću. Goran nikako ne može saznati – razmišljala sam. Čim mi je ljubazna blagajnica isplatila traženu svotu gotovo sam istrčala iz banke.
I ponovo, doma sam se vratila s nekoliko pari cipela i dvije nove torbe, jer se nisam mogla odlučiti koja od njih će bolje pristajati haljini.
Ovaj put moja sreća nekako nije bila potpuna. Konačno je u mojoj glavi proradila savjest. Bože, što ja to radim? – upitala sam se. Kako sam mogla uzeti novac koji nije bio samo moj? Goran tamo negdje rinta od jutra do mraka, a ja se ponašam ovako. Zar su mi potrebni ovoliki troškovi dok mi se istovremeno gomilaju neplaćeni računi? I kako ću uopće vratiti potrošeni novac? – pitala sam se dok su mi suze klizile licem. Napokon mi je postalo jasno kako imam veliki problem.
Niti sutradan se nisam osjećala puno bolje. Tome je djelomice pridonijelo i ono što sam pronašla u poštanskom pretincu po povratku s posla. Bila sam prilično uvjerena kako plave omotnice ne znače ništa dobro. Na žalost, bila sam u pravu. Stigle su dvije opomene za neplaćene račune. Više nisam imala izbora. Znala sam kako ću morati zamoliti mamu za pomoć, ili ponovo posjetiti banku. Odlučila sam se za ovo drugo.
Jedina svijetla točka toga dana bio je Goranov poziv kojim me šturo obavijestio kako je sretno stigao te odmah započeo s poslom. Premda me povrijedilo što mi se javlja tek nakon nekoliko dana, Goran očito nije smatrao potrebnim ispričati mi se. Kao da mu više uopće nije stalo do mene – tužno sam pomislila.
Očajnički mi je bio potreban razgovor s bliskom osobom. Mama je stanovala u drugom gradu i, bila sam uvjerena kako bi je moj iznenadni posjet samo uznemirio. Osim toga, bilo me strah njezine reakcije zbog situacije u kojoj sam se našla. Bit će najbolje ne uznemiravati je time – zaključila sam. Već ću se nekako snaći i sama.
Subotnja proslava pokazala se kao pun pogodak. Uspjela sam nakratko zaboraviti svoje probleme. Ponovo sam susrela svoje bivše školske kolege i obnovila neka stara prijateljstva. Posebno ugodno iznenadila me Tanja, djevojka s kojom sam nekada dijelila školsku klupu. Od nekada neugledne djevojke s aparatićem za zube, pretvorila se u pravu ljepoticu. I ne samo to. Svojim trudom i upornošću moglo se reći kako je zaista uspjela u životu. Radila je kao menadžerica u jednoj velikoj profitabilnoj tvrtci. Svojom jednostavnošću i šarmom plijenila je poglede svih prisutnih. Nisam se mogla načuditi njezinoj preobrazbi a pokazala se i kao vrlo srdačan sugovornik. Veselo smo komentirale stare školske zgode i vrijeme u njenom društvu jednostavno je letjelo. Bila sam opuštena kao još nikada u životu. Zacijelo je tome pridonijelo i onih nekoliko koktela koje sam prethodno popila. Premda alkohol nisam pila, ovo je bila iznimka. Ne proslavlja se godišnjica mature svaki dan. Ipak nije mi promaklo to da je Tanja cijelu večer pila samo mineralnu vodu. I to u ogromnim količinama. Kad se društvo pomalo počelo razilaziti, razmijenile smo telefonske brojeve ali i dogovorile sljedeći susret već sljedeće subote. Imale smo još toliko toga ispričati jedna drugoj.
Sljedeći tjedan donio je i nove probleme. Na vrata mi je pokucala stanodavka i ljubazno ali odlučno zatražila potvrdu o uplaćenoj stanarini. Pokušala sam smisliti neko uvjerljivo objašnjenje, ali laž mi baš nikada nije bila jača strana.
– Oprostite, ne mogu vjerovati da mi se takvo što moglo dogoditi. U posljednje vrijeme postala sam zaboravna… – neuvjerljivo sam zamuckivala pogleda uprtog u tlo. Uplatit ću stanarinu još danas, obećavam – petljala sam i dalje.
– Sigurna sam da hoćete Vesna. Nadam se kako ćete već sutra imati potvrdu o plaćanju najamnine – ležerno je rekla na odlasku gospođa Vera, nenametljivo mi dajući do znanja kako će sutra ponovo navratiti.
Bože što da radim? – nemoćno sam zajecala kada sam za Verom zatvorila vrata. Što mi je sve ovo trebalo? – pitala sam se. Našu ušteđevinu više nikako nisam smjela dirati jer je već nedostajao poveći iznos. Na kreditnu karticu također nisam mogla računati jer sam već odavno prekoračila odobreni iznos, a koji će mi progutati cijelu plaću kada napokon dođe. Ako Goran sazna za ovo, nikada mi neće oprostiti. Što ću sa svim onim kupljenim stvarima ako ću izgubiti čovjeka kojeg volim – napokon mi je doprlo do svijesti. Da, volim Gorana i borit ću se da nekako isplivam iz ove situacije. Sama sam se u ovo uvalila i sama ću pronaći način da se izvučem – bila sam odlučnija no ikad.
Upravo sam krenula prema telefonu kako bih nazvala mamu, kada me prenula njegova reska zvonjava.
– Halo, Vesna jesi li to ti? – začula sam vedar glas s druge strane slušalice.
– Naravno Tanja, a tko drugi bi mogao biti? – šaljivo sam uzvratila. Njen neočekivani poziv zaista me razveselio.
– Ako nemaš nikakvih planova, pozivam te na kavu. Naime zaželjela sam se dobrog društva i kave pa sam uzela slobodno poslijepodne. Vani je prekrasan dan i bilo bi šteta ne iskoristiti ga na pravi način. Subota je još tako daleko. Samo nas dvije – vrckavo je dodala.
Bila sam polaskana time jer me osoba poput Tanje smatrala ugodnim društvom. Premda u lisnici nisam imala ni prebijene pare odlučila sam prihvatiti njen poziv. Dogovorile smo mjesto i vrijeme i ja sam požurila spremiti se.
Kada sam stigla u kafić Tanja me već čekala. Ponovo mi je zastao dah kada sam ju ugledala. Zaista, bila je prelijepa mlada žena, a svojim istančanim modnim ukusom samo je pridonosila svojoj ljepoti. Vjerojatno izdvaja popriličan iznos za svoju odjeću. Nasuprot meni, ona si to može priuštiti – s tugom sam pomislila.
Nakon što smo naručile kavu s nelagodom sam rekla Tanji kako bih trebala skoknuti u banku jer sam ostala bez novca.
– Ma ne brini Vesna, ja sam te pozvala, i ja častim. Ovo je tek početak – dodala je namignuvši.
Tanja je bila vrlo simpatična i uz nju sam iznova uspjela zaboraviti na probleme. Razgovarale smo o svemu i svačemu dok u jednom trenutku Tanja nije rekla kako sada idemo u šoping. Na te riječi poskočila sam kao oparena. Zacrvenjevši se, promucala sam kako je već kasno i da bih se trebala vratiti doma.
– Ali rekla si kako nemaš nikakvih obveza. Pa odlično ćemo se provesti, daj, već sam rekla da ja častim. Sve prave prijateljice to rade – navaljivala je.
Odjednom, ničim izazvane, niz moje su lice potekle suze. Tanja me zabezeknuto promatrala.
– Što je Vesna? Nisam te valjda nečim uvrijedila? – brižno je upitala pružajući mi maramicu.
– Oprosti Tanja, sve je u redu, samo… trenutno imam nekih problema – iskreno sam promucala kroz suze.
– Zašto mi ranije nisi rekla da te nešto muči? Znaš da bih te rado saslušala. Pravi prijatelji zapravo tome i služe, zar ne? – upitala je, a ja sam ponovo zaridala, ovoga puta od ganuća. Ovoga puta bile su to suze olakšanja.
Bilo je tako lijepo nekome konačno otvoriti dušu. Tanja je pozorno slušala moju ispovijest i na vlastito čuđenje nije me osuđivala. Čak štoviše, imala sam čudan osjećaj kako suosjeća sa mnom.
Nisam joj prešutjela apsolutno ništa. Toga dana Tanja je o meni saznala više nego što sam to sama znala. Niti u jednom jedinom trenutku nisam pokušala obraniti svoje postupke. Pogriješila sam, ali to se moglo dogoditi svakome. Premda sam bila udata, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Istina, moj Goran nije bio loš čovjek, ali onu granicu u kojoj bračni drugovi dijele sve osjećaje, nikada nismo uspjeli prijeći. Dok sam ja bila vrlo emotivna, on je bio materijalist. Po prvi put do sada, upitala sam se jesmo li uopće nas dvoje jedno za drugo? Takvim razmišljanjem uspjela sam zateći i samu sebe. Ta ja sam voljela Gorana! Kako mi takvo što uopće može pasti na pamet?
Kada sam završila svoju ispovijest, Tanja je dugo zamišljeno šutjela. Nije mi uspjelo promaći kako je Tanja cijelo vrijeme ispod stola nervozno tapkala nogom. Riječi koje je izgovorila u narednom trenutku ostavile su me bez teksta.
– O Bože, kako mi je potrebno samo jedno piće! Da Vesna, baš kao i ti,i ja imam tajnu. Brižno sam ju čuvala sve ove godine kako ne bih dovela u pitanje svoj položaj, ili ne daj Bože ugled. I ja sam se nekada baš kao i ti borila s ovisnošću. No, ova moja, bila je puno gora i teža od tvoje.
Nekako sam se uz liječenje uspjela vratiti na pravi put, ali ima dana kada se iznova borim sama sa sobom. Taj osjećaj, zacijelo će me pratiti dok sam god živa. Na kraju, nije li cijeli život jedna velika borba? – tužno je upitala Tanja.
– Ne razumijem, Tanja što mi pokušavaš reći?- bila sam zatečena.
– Naravno Vesna, oprosti, odmah ću ti pojasniti. Tvoja uspješna prijateljica Tanja, je liječena alkoholičarka. Eto sada i ti o meni znaš istinu – ogorčeno je dodala.
Sada je na meni bio red da se iznenadim. Zar je i Tanja, koja je izgledala tako profinjeno, mogla pogriješiti? Sada sam ja žalila nju. Ja sam bar imala Gorana i svoju obitelj koji će mi, vjerovala sam, biti potpora. Ona, čini se, nije imala nikoga.
– Hvala ti prijateljice što me ne osuđuješ. Jednako tako neizmjerno mi je drago što si i ti svoje probleme podijelila sa mnom. Obećavam, da ćeš od danas imati moju potporu – rekla sam Tanji.
Oči su joj se napunile suzama i odjednom, naše su uloge bile zamijenjene. Kad su se emocije malo smirile, nastavila je pričati kao da se ništa nije dogodilo.
– Vesna, nisam psihoterapeut ali smatram kako tvoja ovisnost ima određene korijene. Čini mi se da si poprilično usamljena, a tvoj život odvija se između kuće i posla. Trebala bi ponekad misliti i na sebe. Lijepo je štedjeti, ali mislim da si predugo uskraćivala sebi neke sitnice koje ženu čine sretnom. S druge strane, glede tvog supruga, čini se kako ne provodite kvalitetno zajedničko vrijeme. Oboje biste trebali malo stati na loptu, jer život je samo jedan i treba ga proživjeti najbolje što čovjek može. Materijalne stvari nakratko vesele čovjeka, ali nisu uvjet za sreću. Ja sam pravi primjer tog pravila – tužno je ustanovila.
– U pravu si Tanja. Svjesna sam kako ću morati Goranu sve priznati, ali spremna sam promijeniti se. Najgore od svega je to što zapravo nemam pojma kako ću nadoknaditi potrošeni novac, niti podmiriti dugovanja koja sam sama skrivila – zabrinuto sam rekla.
– Ne brini Vesna, novac neće biti nikakav problem. Za to ću se ja pobrinuti. Za to vrijeme tebe čeka onaj teži dio posla. Očekujem od tebe da sve priznaš Goranu. Neće biti lako, ali shvati to kao novi početak između vas dvoje. Ljudi koji se vole nemaju tajni. Oni dijele sve, i dobro i loše. Upamti to! – ohrabrujuće se nasmiješila i potapšala me po ruci.
– Ne znam kako da ti zahvalim Tanja. Samo, brine me kako ću ti vratiti novac. Iznos koji sam potrošila premašuje najmanje tri moje mjesečne plaće. Znaš da mi plaća nije velika, ali obećavam, vratit ću ti čim prije sve do zadnjeg novčića – posramljeno sam rekla.
– Prijateljice, jesi li ikada razmišljala o tome da promijeniš posao? – upitala je uz zagonetan osmijeh. Ako želiš, rado ću ti pomoći oko toga! U mojoj firmi upravo traže još jednu tajnicu. Tvoje kvalifikacije bit će više nego dovoljne. Da i ne govorimo o plaći koju bi imala.
Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Tanja je doista bila pravi anđeo. Znala sam kako ću uz njezinu pomoć uskoro svoj život promijeniti nabolje.
Kada sam se vratila kući dočekala me Goranova poruka na sekretarici. Čim sam začula njegov glas suze su mi krenule na oči. Uistinu mi je užasno nedostajao, i jedva sam čekala zagrliti ga. U njegovom glasu više nije bilo ljutnje. Baš naprotiv, rekao je kako mu nedostajem i da dolazi kući već sljedećeg tjedna. Na kraju poruke začula sam riječi od kojih sam zaplakala kao ljuta godina.
– Vesna, možda ti nisam uvijek znao reći ili pokazati koliko mi značiš. Znam da sam te povrijedio kada sam otputovao onako bez riječi, i molim te da mi oprostiš zbog toga. Ja nisam čovjek od velikih riječi, bezbroj puta mogla si se uvjeriti u to, ali to nipošto ne znači da mi nije stalo do tebe i tvojih osjećaja. I kada me naljutiš, razbjesniš, svojim ponašanjem dovedeš na rub pameti, ja sam sretan čovjek. Sretan sam jer imam tebe. Ženu koju volim više od života – dodao je na kraju, a ja sam znala kako će ubuduće u našem braku sve biti u najboljem redu.
Više nikakva kupovina neće donijeti takvo zadovoljstvo kao riječi koje mi je posvetio moj Goran. Za svaki slučaj, zauvijek će ostati zabilježene na našoj telefonskoj sekretarici, kao uspomena na dan koji mi je promijenio život, i poklonio pravu prijateljicu.